Nekad uglednu naftnu kompaniju dvadesetak su godina svi iskorištavali, a nitko se o njoj nije skrbio. Saborske ispovijedi Jurčića, Linića, Dragičevića, Polančeca i Šukera to samo potvrđuju.
Bilo je to ranih 90-ih, u vrijeme kad su direktoare naftne kompanije Ine smjenjivali gotovo svake godine. Najkraće je ostao jedan nadobudni menadžer. Priča kaže da je i u to vrijeme Ina imala mnogo nenaplaćenih potraživanja, pa je u dogovoru s tadašnjom vladom odlučeno da se gorivo više ne izdaje onima koji nisu podmirili dugove. Ubrzo je došla narudžba za punjenje jednog mlađnjaka kerozinom. Došao slučaj i do samog predsjednika Uprave Ine.
On je ostao čvrst i nekoliko sati nije dopustio punjenje spremnika zrakoplova gorivom jer naručitelj nije platio stari dug. No ubrzo je popustio, a za kaznu što je pokušao biti principijelan, za nekoliko je tjedana bio bivši Inin čelnik. Naime, zrakoplov na kojem je trenirao strogoću naplate potraživanja bio je – Predsjednikova letjelica.
Ova zgoda najbolje oslikava zašto se i kako urušila u nekadašnjoj državi najmoćnija tvrtka.
Oduvijek se oko Ine svašta događalo. U socijalizmu je bilo svega i svačega, ljudi su i stradavali u čudnim okolnostima… Posljednjih 15-ak godina, međutim, intenziviralo se nasilje nad nekad moćnom naftaškom tvrtkom. Ovotjedna nasilja umiješanih u privatizaciju Ine (Jurčić, Linić, Šuker, Polančec…) pred saborskim odborom samo je tužno finale priče s tragičnim završetkom. Ina podsjeća na one nesretno žene koje su u životu bile ‘svačije i ničije’. Inu su svi iskorištavali, a nitko se o njoj nije skrbio.
Upropaštavanje respektabilne naftne tvrtke, koja je to platila time što je od mogućeg lovca postala jeftina lovina, najočitiji je primjer kako se ne vodi državno korporativno upravljanje.
Uzajamno kopanje po utrobama HDZ-a i SDP-a na glavnoj razini ima samo važnost političkog prepucavanja. HDZ-ove vlasti srušile su Inu, SDP-ova kratko-trajna koaličijska vladavina izručila je posrnu tvrtku mađarskom Molu, a Sanader-Polančec-Šukerovo ‘kemijanje’ dokrajčilo ju je ako se govori o budućnosti tvrtke koja bi mogla ispunjavati i neke interese nacionalne ekonomije, a ne samo većinskog vlasnika Mola. Da ne bude zabune: legitimni su Molovi interesi da Ininu budućnost oblikuje kako mu najviše odgovara. Ipak, Molova je pogreška u tome što je i njegovu Upravu u Budimpešti zahvalio vrijeme globalne euforije pa je prežestoko krenula u maksimiranje svojih koristi – što je u hrvatskoj javnosti prouzročilo reakcije koje se neće lako neutralizirati. Samo najveći majstori znaju ‘hendlati’ sve stakeholderde. Kad se neki zanemari – nastaju problemi.
