Upravni sud: Šuker smije uskratiti podatke o javnim prihodima

U mjesto o pismu čitatelja ovaj put pišem o prošli tjedan dostavljenoj mi presudi sutkinja Senke Orlić-Zaninović i Mirjane Čačić te sudske savjetnice Romine Bašnec, svih triju iz Upravnog suda. Dosudile su njih tri da Ivan Šuker, ministar financija, smije uskratiti hrvatskoj javnosti podatke o tome koliki je prihod državnog proračuna od koncesijskih i rudarskih naknada, primjerice, od eksploatacije prirodnog plina iz jadranskog podmorja i(li) od vađenja nafte u Hrvatskoj itd.

Suprotno Međunarodnoj konvenciji o ljudskim pravima na tajnoj sjednici održanoj, navodno, 8. srpnja 2010. godine sutkinje Orlić-Zaninović i Čačić sa savjetnicom Bašnec presudile su da je podatak o javnom prihodu (državnog proračuna) od rudarskih i koncesijskih naknada tajan premda su ti prihodi kao i cjelokupni državni proračun zakonski određeni kao javni.

Na prvi pogled, kad se čita tajno usvojena presuda prema kojoj Šuker smije uskratiti poreznim obveznicima podatak o javnom prihodu državnog proračuna, nameće se zaključak da sutkinje i njihova savjetnica nisu kompetentne. Međutim, nije problem u (ne)kompetentnosti. Pa i studenti prava napisali bi bolji tekst presude da im je na kolokviju to bilo zadano. Prema mojemu mišljenju, zadatak sutkinje Orlić-Zaninović i Čačić i savjetnice Bašnec bio je osigurati sudsko pokriće nezakonitoj Šukerovoj odluci da uskrati podatak o javnom prihodu državnog proračuna. Da su sutkinje imale zadatak nepristrano presuditi smije li ministar financija uskratiti poreznim obveznicima podatak o javnom prihodu državnog proračuna, jasno bi u presudi pisalo da smije na osnovi tog i tog zakona ili da ne smije na osnovi tog i tog zakona. Na pet stranica presude, međutim, pobrojeni su različiti ‘razlozi’ koji su proturječni (međusobno se isključuju) tako da nije jasno zbog kojega od njih je Šuker tobože smio uskratiti traženi javni podatak. Nije jasno je li do uskraćivanja podatka došlo zbog toga što Ministarstvo financija taj podatak uopće nema ili nije jasno ima li ipak Ministarstvo taj podatak, ali nije odmah dostupan, pa se do tog podatka može doći samo uz posebnu obradu, a Ministarstvo financija nije zakonski dužno posebno obrađivati podatke radi informiranja javnosti.

Iz presude nadalje nije jasno ni je li traženi javni podatak uskraćen javnosti zbog toga što u Šukerovu Pravilniku o registru koncesija taj podatak nije naveden kao javan pa Upravni sud misli da to znači da je podatak automatski tajan i kao takav nedostupan javnosti. I naposljetku je moguće iz presude zaključiti da je traženi javni podatak javnosti uskraćen zbog toga što je taj podatak bio već jednom u prošlosti javan u postupku javnog natječaja za dodjelu koncesije, čime je taj podatak postao općepoznat pa ga Ministarstvo financija naknadno više ne treba nikome davati radi objavljivanja. Apsurdno je da se u presudi tvrdi da je uskraćeni podatak ‘općepoznat’ (u nadmetanju za koncesiju) i da je istodobno podatak koji Ministarstvo financija uopće nema!? Još je apsurdnija tvrdnja da se dostupnost informacijama ne proteže na one koje Ministarstvu financija nisu ‘odmah dostupne’ jer to ne proizlazi ni iz jedne odredbe Zakona. A poseban je ‘biser’ tvrdnja da se podatak smije uskratiti zbog toga što u Šukerovu Pravilniku o registru koncesija nije naveden kao javni. Prema istoj logici javnost bi za informacije iz bilo koje djelatnosti mogla doznati samo ako je za tu informaciju nekim propisom izrijekom određeno da je javna.

Ivan Šuker kao ministar financija nadležan je za koncesije i državni proračun, a ujedno je predsjednik Nadzornog odbora Ine, navodno privatne kompanije koja je i najveći koncesionar u Hrvatskoj. Na sjednici NO-a Ine Šuker odlučuje o tome da koncesijske i rudarske naknade budu što niže radi što većeg profita, a na sjednici Vlade kao nadležni ministar da iste naknade budu što više radi što većih prihoda državnog proračuna. Jednostavno, Šuker je u sukobu interesa.