Reklamna industrija i umjetnost u užem smislu dva su odvojena područja koja nemaju gotovo ništa zajedničko, osim što se najčešće javljaju u slikovnome mediju, ponajprije na filmu, u videu i na fotografiji, rjeđe kao trodimenzionalni objekti, a gotovo nikad na slikarskom platnu. Iz toga proizlazi da reklama i umjetnost povremeno dijele medijske forme, ali to još ne znači da nastaju iz istih ili sličnih pobuda, a ni da se na njima na jednak način prelama ono što zovemo zajedničkim sociokulturnim uvjetima ili duhom vremena. Nepremostiva razlika između reklame i umjetnosti postoji zato što se te dvije discipline upotrebljavaju u različite svrhe. Reklama će uvijek biti instrument kapitala, potrošnje i zadovoljenja želje, a umjetnost će, nadam se, ostati prostorom slobode. Ta razlika još je očitija u zemljama poput Hrvatske, gdje ne postoji ozbiljno umjetničko tržište i gdje umjetnička djela jednostavno ne mogu postati roba. To, naravno, ne znači da ta područja nisu u neprestanoj interakciji i da jedno na drugo ne utječe na vidljive i manje vidljive načine. Primjerice, u reklamama se često upotrebljavaju toposi svjetske umjetnosti poput Mone Lise ili Andyja Warhola, a neki umjetnički projekti citiraju ili parafraziraju poznate reklamne kampanje. Politički gledajući, umjetnost i reklama uvijek će biti na suprotstavljenim pozicijama, a kao vizualni i kulturni fenomeni vjerojatno će se sve više preklapati.
Na temelju svoga dugogodišnjeg iskustva kao kreativnog direktora i teoretičara vizualnih medija mogu upozoriti na zanimljiv paradoks: mnogo je veća šansa da educiran reklamni stručnjak – art direktor ili copywriter – postane umjetnik nego što bi akademski educiran umjetnik imao šanse postati dobar agencijski kreativac. Paradoks je u tome što će se intelektualna sloboda koju osvajate na umjetničkim akademijama prije ili poslije razbiti o vrlo okrutnu svakodnevnicu reklamne agencije i tada vam nikakvo znanje ili akademiska erudicija neće biti od pomoći. Bio bih najzretniji kad bi se moj kreativni odjel sastojao od ‘discipliniranih umjetnika’ koji svoju intelektualnu slobodu znaju iskoristiti za pragmatične ciljeve reklamne kampanje. Budući da je takvo što ipak svojevrsna kontradikcija, moje je preporuka budućim agencijskim kreativcima da upisuju što više sveučilišnih izbornih kolegija iz humanističkih znanosti, a da probleme struke uče od starijih kolega.
