Naša je teza da print nije mrtav

Babić: – Naša je teza da print nije mrtav. Koji su najveći izazovi u printu, na čemu možemo raditi, na čemu ne? Ako drugi govore da je tisak mrtav, moje je prvo pitanje koliko su onda žive medijske kompanije koje zastupate.

Šajatović: – Medijska kuća Lider press itekako je živa u svojoj petoj godini postojanja. Poslovni tjednik Lider specijalizirano je tiskano izdanje. Mi čitatelje ne gubimo, oni čak više nego u vremenima prije recesije prihvaćaju našu uređivačku politiku, da im, prije svega, želimo biti korisni za snalaženje u ovim teškim poslovnim prilikama, a cijene i što smo uporni ‘odvjetnici’ interesa poslovne zajednice u odnosu na državu. Lider moraju biti novine s tekstovima koji imaju veliku dodanu vrijednost, određenu dužinu. Takvi sadržaji i dalje se čitaju u tisku, a ne na webu, a teško da ih se može konzumirati putem TV-a.

Recesija nas je natjerala da si priznemo kako smo imali neiskorištene unutarnje rezerve, zato smo to ekonomizirali ove godine. S druge strane stalno moramo biti inovativni. Tako smo, primjerice, pokrenuli lifestyle mjesečnik Lider trend, a i mnoge smo priloge inovirali. Posebno sam ponosan na to što mnoge ideje dolaze od zaposlenika Lider pressa, a ne od nas ‘odozgo’.

Naravno da nas je pogodilo urušavanje oglasičkog tržišta i nelojalna konkurencija HTV-a, zato smo nastavili i diverzifikaciju. Uvjerem sam da smo postali lider u organiziranju poslovnih konferencija. U tome je presudna sinergija tiskanog izdanja, koje okuplja čitatelje određenog profila, zato znaju da će isti sustav vrijednosti naći i na konferencijama koje organiziraju uredništvo, novinari i ostale službe.

Babić: – To znači da treba naći žive projekte izvan temeljnog biznisa. Gospodine Trupčeviću, kakva je situacija u Styriji?

Trupčević: – Stalno se povlači ta teza da je print mrtav, a ja već godinama ne uspijevam ustanoviti na temelju kojeg se pokazatelja ona plašira. Kad govorim o Styriji, mi poslujemo jako dobro, s pristojnom dobiti. Iz redovitog poslovanja financiramo nova izdanja, projekte u temeljnom biznisu i izvan njega. Dakle, nemamo se što požaliti. Nedavno smo lansirali tjednik 24sataExpress koji je nakladom i čitanošću u samo nekoliko tjedana osvojio treće mjesto na tržištu. To je dokaz naše vjere u tisak. Ako je svrha bilo kojeg poslovanja u bilo kojoj industriji stvoriti novu vrijednost i dobit, mi smo u tome uspjeli. Sve dok je tako, nemamo razloga govoriti takvu floskulu, da je print mrtav, nego upravo suprotno, da je itekako živ, i da tek kreće u novi ciklus promjena i izazova, ali u pozitivnom smislu.

Van Kol: Kriza je podjednako pogodila sve u printu, međutim smatraj da print nije mrtav. Ekonomisti predviđaju da će naklade po novu rasti. Ja sam jedini ovdje koji ne dolazi iz novina, tako da ću govoriti isključivo iz perspektive magazina. Tisak je vrlo lijep, vrlo emocionalan proizvod i ljudi ga vole imati. Kvalitetan sadržaj može prodati na bilo kojoj platformi. Digitalne platforme čak imaju niže producijske troškove od tiska. Dakle, tisak sâm po sebi nije cilj iako vjerujem da će ostati vječno.

Pavić: Ja sam upravo u Lideru prije dvije godine rekao nešto što me mnogi nisu razumjeli: ‘Nadam se da će ljudi dolaziti na posao u EPH s grčem u želucu.’ Htio sam reći da dolaze teška vremena. U toj industriji posljednjih nekoliko godina doista živjeli s grčem u želucu. Naklade i prihodi od oglasa su padali. No to nije loša stvar: više smo se trudili, novine su postajale sve bolje. Kad pogledate svjetsku scenu, pogotovo časopise, možemo mirno reći da su oni koji su preživjeli danas bolji nego ikad. Esquire, GQ, Wired, New Yorker, Bloomberg Businessweek, New York Magazine fantastični su proizvodi. Wall Street Journal nikad nije bio bolji.

Ako se iz branše istjeraju dosadni i nevažni članci, nesposobni i nepismeni novinari, bit će mnogo bolje. Izađe li iz krize, print ima velike izglede da izađe mnogo jači. Cijela je industrija na dobrom putu. EPH ima težak, nezahvalan i golem teret koji se zove Slobodna Dalmacija, kompaniju koja je šest puta propadala prije nego što smo je kupili. Kupnja tih novina bila je urednička odluka, a ne međuzemlje. Danas, nakon pet godina, na izlasku smo iz tog procesa.

Trupčević: Na webu su najpojednostavljene vijesti i drugi novinski sadržaji. Najveći igrači u tom smislu upravo su izdavači. Dakle, mi smo tu ‘doma’, to je naše dodatno tržište. Naglašavam, naše. S druge strane malo govori o odnosu printa i televizije ili televizije i interneta iako mnoga istraživanja i predviđanja govore da će upravo televizija imati mnogo veće probleme s razvojem tehnologije nego što ih ima tisak. Važno je stvari gledati dugoročno. U početku se stidljivo govorilo o novome mediju po kojem će ljudi jednog dana ‘surfati’. Trebalo je 20 godina da se tehnologija i infrastruktura razvije do ovoga što imamo danas – brze veze, bogatstva sadržaja, jake multimedije. U sljedećih 20 godina to će se korisničko iskustvo još poboljšati. Što nam to, međutim, govori za print? Pa, u posljednjih 20 godina printu se ništa nije loše dogodilo, razvijao se, i uz mnogo razmišljanja ne vidim da će se nešto loše dogoditi u sljedećih 20. Što bi se to naglo i neočekivano moglo dogoditi da mu našteti? Kriza? Ekonomski kriza čistilište je za sve industrije, pa i za medije, tjera ih na efikasnost i radikalne promjene strategije. Kod nas iznimka je, naravno, država, i državna potrošnja, gdje tog čistilišta ipak nema.

Babić: – Oglašivač pritišću medijske kompanije. Dokle to može ići, koliko oglašivači utječu na sadržaj? Koliko to utječe na imidž tiska, misle li čitatelji da smo prodani?

Trupčević: – Koliko para, toliko slobode. Naravno da uvijek ima oglašivača koji bi htjeli više, koji nešto uvjetuju ili povuku oglase kad se o njima loše piše. Međutim, to je samo pitanje novca. Stabilan izdavač koji ima raznovrsan izvor prihoda i ne ovisi o jednom oglašivaču može biti neovisan i ne mora pristajati na profesionalne i etičke kompromise ili nečije ujene. Financijsko zdravlje izdavačke industrije stoga je najvažniji faktor za istinsku neovisnost. Htio bih se osvrnuti i na američku izdavačku industriju koja je zaslužena na koljenima jer stotinu godina razmaženo nije mijenjala način rada. Kad su se pravila igre malo promijenila, uslijedili su stečaji. Hrvatska print-industrija nije u toj situaciji. Američka industrija predvodnica je najveće gluposti koju je izdavaštvo ikad napravilo, a to je da se sav sadržaj na internetu ustupa besplatno. Bit će tu još mnogo traženja i lutanja.

Šajatović: – Još se nitko od nas još nije usudio naplaćivati sadržaj na internetu.

Trupčević: – Naplata nema smisla. Kao što televizija ne može imati sve što imaju novine, i obratno, tako ne bi trebao ni internet. Pritom govorim o sadržajima visoke produkcionijske vrijednosti, osim ako sami sebi želimo uništavati prihode. Platforme moraju biti specifične.

Beljan: – Hrvatska je specifična, a i velika je razlika između Slavonije, Zagreba, Istri ili Like. Suvremena tehnologija k nama nije toliko ušla jer smo relativno siromašno društvo.

Trupčević: – Ljudi kupuju kruh, mlijeko i novine. To je ustaljena navika…

Beljan: – Za nas je važno da kao izdavači s razvijenom infrastrukturom i kvalitetnim novinama pokušamo pronaći poslovni model opstanka, razvoja i preživljavanja. Evo, EPH je imao besplatne novine, no one u Hrvatskoj nisu zaživjele iako ih ima u svim europskim zemljama. Zašto? Jer je nešto marketinški loše odradio ili su bile lošije kvalitete?

Pavić: – Ne, problem s besplatnim novinama opet je bila država jer smo na njih morali platiti PDV od 15,5 milijuna kuna. Odredila je PDV napamet, kao kad Kraš dijeli besplatne bajadere u samoposluživanju. Dijalog s državom nismo mogli uspostaviti pa smo na kraju cijeli projekt ugasili.

Beljan: – Ali ljudi ih nemaju kada čitati jer ne provode u vlaku jedan sat u svakom smjeru kao stanovnici Londona ili Berlina.

Ježić: – Vraćamo se na temeljno, kvalitetu. Bez obzira na formu, print, web ili radio, imperativ je kvaliteta.

Babić: – Smije li se sadržaj na internetu i u tisku poklapati? Čitate ljima moramo pružiti razlog da plate novine šest ili 10 ili 15 kuna. Print je jedini medij kod kojeg se donosi odluka o kupnji.

Pavić: – Ako je itko kriv za zabunu između weba i printa, onda su to izdavači. Nismo dobro razumjeli što se zbiva. Mislimo smo da smo riješili problem prebacivanjem svega novinskog sadržaja na novu platformu. To nije bilo ni uspješno ni pametno. Nismo bili dovoljno sposobni da na internetu razvijemo neke druge sadržaje, fokusiramo se na interakciju. To je različita publika, različita filozofija, i trebalo joj se drugačije pristupiti. Oni koji nisu razumjeli imali su problema. Razvijena tehnologija naša je pomoć i šansa jednako kao što je to bila tržištu knjiga, koje bilježi rast naslova i izdanja. Kindle, iPad i ostali čitači prouzročili su takvu eksploziju da knjiška scena nikad nije bila uzbudljivija. Na njoj nema krize. Tehnologija, dakle, može pomoći da budemo bolji i da plasiramo sadržaj na dosad nepoznate načine.

U ovoj je zemlji država često početak i kraj problema. Država nam je mnogo skuplja od tiska i distribucije zajedno. A ministar za medije nikad nije postojao, nego se za medije brinulo iz hobija. Nemate s kim razgovarati. Riječ je o potpuno netržišnoj i neravnopravnoj bici u kojoj se subjekt koji se nalazi na tržištu na kojem se natječe s komercijalnim medijima probudi 1. siječnja i na računu nađe milijardu i sto, tristo milijuna kuna pa se nakon toga upušta u borbu za oglašivače. HRT je uništilo marketinško tržište. Proveo je damping cijena do 86 posto zato što je mogao. Nigdje drugdje nema 86-postotnog popusta na oglašavanje, i to kako se god želi i bez kontrole.

Šajatović: – Ispada da su država i državna televizija veće protivnice nas izdavača nego što smo mi međusobno konkurenti.

Pavić: – Iako smo konkurenti, nismo međusobnih problema. Važno je to što ne vodimo ravnopravnu bitku s nekim tko bezgranično ruši cijene, raspolaže bezgraničnim vremenom. Ako je ona npr. prodala reklamni prostor vrijedan četiri milijarde kuna, a naplatila samo milijardu, ne kažem da je tri milijarde ukrala, ali kao državno je poduzeće podijelila tri milijarde. Čak ni ZET ne može besplatno podijeliti karte, nego takva odluka mora proći Gradsku skupštinu. Sabor ne mora odlučiti o tome. Svi mi komercijalni izdavači…

Van Kol: – Malo samokritike ne šteti. Naši ljudi trebali bi postati inovativniji i više poduzetnički nastrojeni.

Trupčević: – U mnogim medijima pretjeruje se s tabloidnom prezentacijom sadržaja. Ona zbunjuje čitatelje.

Pokušavamo mjesecima da se makar nešto napravi i onda na kraju, nakon teške bitke, ustanovite da je sada reklamno vrijeme na HRT-u utrostručeno. To je iritantno. Vidi se da Vlada ne razumije ni situaciju ni ono što se zbiva u drugim zemljama.

Imamo rigidno zakonodavstvo koje na tisak gleda iz vizure 19. stoljeća. Gleda se kao sredstvo neke političke moći, pa je niz zakona smisljen zato da tog monstruma ograniči. To je prastaro. Odavno to nisu novine. Zato mi izdavači ne možemo imati televiziju ni radio. Moramo obavljati društvene funkcije i tretira nas se kao da smo zdravstvena stanica, a za to niti ima kakvih društvenih privilegija niti ti to tko plaća. Kakve multimedijske kompanije kad ne smijemo imati ni radio jer smo velika opasnost za slobode? Tu smo u jako teškom položaju jer nam država s jedne strane ograničava poduzetničku i medijsku djelatnost, a s druge je strane uspostavila monstruma od nacionalne televizije koji nam ubija posao. Prema kojoj logici u posljednjih 10 godine vlade daju Vjesniku milijardu kuna? A Glas Slavonije bio bi sretan da dobije pet milijuna u 10 godina, baš bi mu dobro došlo. Tko to ima pravo raditi na slobodnom tržištu? To je principijalno neprihvatljivo.

Ježić: – Temeljni je problem u našem društvu što još razmišljamo o podjeli na javno i privatno. Dakle, kao privatni kapital (izdavač) imate drukčiju poziciju u odnosu na javno ili državno. Tu percepciju, prije svega političke elite, treba promijeniti.

Babić: – Mora li print uopće imati odgovornost u društvenom smislu? Moramo li biti kreatori javnog mišljenja ili smo tu samo da informiramo i zabavimo?

Beljan: – Opće je poznato da dnevne novine stvaraju informacije i otkrivaju afere. One su pokretači, za njih rade najkvalitetniji novinari. Dva su problema: prvo, bezočno nam se uzimaju tekstovi i krade se sadržaj. Država to ne rješava, pa situacija i dalje nije regulirana. Drugi je problem što su vlade pojedinih zemalja punoljetnicima darovale jednu pretplatu na novine po njihovu izboru. Kod nas se na tome ne radi ništa. A što bi se dogodilo kad u novinama ne bi bilo kulture ili kad bi se tekstovi pisali nekorektno? Imamo odgovornost držati do vrijednosti. Međutim, vani se tom segmentu po maže, a kod nas nema nikakve pomoći. Iako je npr. PDV smanjen s 22 na 10 posto, taj je porez i dalje viši od prosjeka Europske unije. U teškoj smo situaciji, osobito u lokalnim tiskovinama.

Trupčević: – Ne trebamo nužno pomoć države, samo nam treba maknuti omču oko vrata. Država je najveći igrač na medijskom tržištu – uništava ga modelima financiranja i oglašavanja. Ne mogu se oteti zaključku da to radi namjerno.

Pavić: – Ili refleksno.

Trupčević: – Ako je tako, imamo ozbiljan problem. To više nije pitanje hoćemo li mi zaraditi ili preživjeti. To postaje politički i društveni problem.

Šajatović: – Uredništva lutaju, često se vode psihologijom krda, pa se zalažu za ono što je trenutačno popularno.

Beljan: – Najkvalitetniji novinari, urednici i vijesti dolaze iz printa. To povjerenje publike treba biti mamac za oglašivače.

Pavić: – Najviše me uzrujava što kradu oni najbogatiji. Množici je najvažnije ujutro uloviti prva izdanja Jutarnjeg i Večernjeg. A zna se što znači financirati ozbiljnu istraživačku temu u novinama. Zato se moramo zaštititi. Zavidim muzičarima, koji su to dobro regulirali. Jezivo je što ne uspijevamo zaštititi svoj sadržaj. Ne moramo biti rigorozni i proganjati male izdavače, portalčiće i blogere, ali doista nije prihvatljivo što se događa na tzv. ozbiljnoj sceni.

Šajatović: – Pokazujemo tko je glavni u produkciji informacija.

Trupčević: – Predviđam da će se pitanje ‘copyrighta’ u roku od dvije godine vrlo jasno raščistiti i uređiti.

Ježić: – Bez obzira na to, to nam danas direktno i indirektno proizvodi pad tiraže koji zatim izaziva pad u oglašavanju. Njega pak nismo uspjeli nadoknaditi online marketingom. Šteta je dvostruka.

Pavić: – Naš je problem što nemamo što ukrasti od HRT-a i T-portala.

Beljan: – U Osijeku dva portala uzimaju sadržaj, međutim to su udruge u kojima rade uglavnom klinici koji malo ‘vježbaju’. Nema tu regulacije, ali nema ni tolike potrebe.

Pavić: – Portalčići nas ne zabrinjavaju. Ali T-portal ima više zaposlenih na internetu od svih nas zajedno, a pola sadržaja predstavlja kao svoju robu. Trebao bi u naslovu imati ‘Večernji list’ ili ‘Lider:’. To što negdje ispod ‘linka’ spomene izvor ne opravdava ga.

Van Kol: – Malo samokritike ne šteti. Naši ljudi trebali bi postati inovativniji i više poduzetnički nastrojeni. To je mnogo više šansa nego prijetnja. Izdavačke su kuće odlično pozicionirane da predvode takvu vrstu promjene. Zahvaljujući povjerenju čitatelja postali smo više menadžeri za odnose nego što smo distributori sadržaja. Uz to imamo snažne odjele marketinga, distribucije, odnosa s javnošću. Poznajemo potrošače, poznajemo oglašivače i jako dobro znamo kako ih povezati. I kad ima dobar proizvod, internet još ne zna kako ga prodati i kako se povezati s oglašivačem.

Babić: – Kako će kvaliteta isplivati ako se u medijskoj industriji režu plaće, daju otkazi i štedi na koje-čemu?

Trupčević: – Nema jednog rješenja za sve. Cijela industrija čeka da netko donese gotov recept. Ali nije tako jednostavno, tisuću je kombinacija. Osim jednog zajedničkog nazivnika: novine se plaćaju. To je bitna razlika. Bilo kakva tiskovina zato mora biti nositelj ekskluzivnog i kvalitetnog sadržaja koji nudi vrijednost za novac. Besplatne platforme moraju nuditi nešto drugo. U tome se magazinska industrija mnogo bolje snašla od novinske jer tretira online kao svoju ekstenziju, a ne repliku, i koristi se njime kao marketinškim alatom.

Pavić: – Pitanje oglašivača doista je irritantno. Imali smo mnogo slučajeva u kojima su nam zbog neke naslovnice uskratili oglašavanje. Na žalost raznih novinskih društava, oglašivači su u više od 90 posto slučajeva bili u pravu. Ni od koga ne možete očekivati nevjerojatno mazohizam da vas netko blati poluinformacijama a da vi to još plaćate. Mi jesmo izloženi raznim pritiscima, ali rekao bih da je to posljednja problematična stvar u našoj medijskoj industriji. Oglašivači i čitatelji idu tamo gdje je naklada. Nema više tog oglašivača koji će vam dati oglas zato što ste mu simpatični ako to nema ekonomskog logika. Ako nemamo oglase, uglavnom smo sami krivi. Rekao bih da oglašivači jednostavno iskorištavaju situaciju dampinga i prirodnog pokušavaju dobiti što više, ali daleko do toga da imaju ikakav stvaran utjecaj na uređivačku politiku. Međutim, moramo slušati HND da su glavni problemi izdavaštva oglašivači, vlasnici i urednici. To je potpuno nerazumijevanje industrije. Izvlači nas vrijednost za novac. Moramo proizvoditi kvalitetne novine, a to jedino možemo s ljudima drukčijima od onih koji su u novinama do sada radili. Jer od novina će se zahtijevati ozbiljan rast kvalitete. To znači rast znanja i kompetentnosti urednika i novina, dizajnera i cijelog lanca sudionika. Moramo priznati da se najlakše bilo zaposliti u novinama. Triput kucneš na vrata – i tu si. Imamo Fakultet novinarstva u Zagrebu, koji ljudi završavaju a da nikad nisu napisali članak, i Filozofski fakultet, nakon kojeg ljudi ne znaju pisati hrvatski. Brojka lektora koje zapošljavamo u medijima zastrašujuća je. Ako nemate ekonomske novinare zbog čijih će se tekstova analitičari u bankama zamisliti, ako nemate tekst koji će biti zanimljiv stručnjacima, ne možete raditi novine ni za obične ljude. Ne radi previše ljudi u novinama, previše je prosječnih ljudi koji su u njih zalutali jer su mislili da je to zgodan posao, a nije – to je zahtjevan posao. Moramo početi tražiti novinare jer ih imamo malo. Mnogi će osjećati grč u želucu jer novine će već sutra morati izlaziti bez lektora. Ne zato da bi se uštedjelo, nego zato što među novinarima ne može biti onih koji se ne znaju izražavati.

Van Kol: – Na osnovi mojih iskustava kvaliteta i efikasnost hrvatskih magazina iznad je prosjeka. Hrvatski Elle proizvodi urednički tim od sedmero ljudi, a isti taj posao u Njemačkoj obavlja 30-ak. Kvaliteta je ista ili čak bolja.

Trupčević: – Jezik je osnovni alat svakog novinara. Novinar koji ne zna jezik jest kao automehaničar koji ne zna promijeniti gumu na automobilu. Kvaliteta je presudna, a nije na razini na kojoj bi trebala biti. Kad bi se na tome poradilo, ti-raže bi narasle najmanje 10 posto. Zahtjev za podizanje kvalitete postavit će publike. Kvaliteta će držati cijenu i nakladu, a loša kvaliteta kaznit će se padom naklade ili će prisliti loše novine da se prodaju za kunu, koliko i vrijede.

Šajatović: – Nismo definirali kvalitetu, ali rekao bih da bi novinama pomagao jasan sustav vrijednosti koje zastupaju. Kad je riječ o tome, danas lutaju, pa se u nekim dnevnim novinama jedan dan može pročitati kako raspaljuju po premijerki jer je nespremna rezati državnu potrošnju, a drugi dan te iste novine na naslovnici pitaju ministra zašto je dopustio u svom ministarstvu rezanje proračuna. Lutaju uredništva, često se vode psihologijom krda, pa se zalažu za ono što je trenutačno popularno. Čitatelji to osjete i zbunjeni su.

Pavić: – Moramo biti oprezni. Iskustvo Timea i Newsweeka to pokazuje. Newsweek je bio zagriženo ljevičarski liberalan projekt koji je propao i zatim je prodan za dolar. Time, koji je balansirao i okupljao razna mišljenja i struje, danas dobro posluje i u prvom polugodištu ostvaruje profit od 50 milijuna dolara. Profiliranje je rizično. A što je kvaliteta? Priča koju Wall Street objavi iz Grčke pa iz helikoptera snima vile, tko plaća porez, a tko ne plaća. Nema tog čitatelja koji ne bi poludio za takvim materijalom.

Trupčević: – Samo se djelomično slažem. Kad Wall Street Journal temu obradi na fantastičan način, detaljno, duboko, pametno, analitično, slažem se – to je kvalitetno. Ali jednako je tako kvaliteta kad Nova TV s ‘Farmom’ napravi darmar. Što želim reći? Kvaliteta znači zadovoljiti potrebu određene publike, tj. korisnika, govorili mi o novinama, televiziji, časopisu ili zubnoj pasti, mesu i cipelama. Kvaliteta je kad je korisnik zadovoljan i kada dobiva ono što želi za odgovarajuću cijenu.

Ježić: – Ne bih se složio. Novine ipak imaju specifičnu ulogu u društvu.

Pavić: – Ma, kad bismo mi znali da je ‘Farma’ formula, imali bismo i mi, samo u svojim medijima. Ali mi ne znamo je li to uistinu kvalitet. Nismo sigurni.

Trupčević: – U medijima se vrlo često kvaliteta pobrka s društvenom odgovornošću. Ne slažem se u vezi s time. Novine načelno nemaju nikakvu specifičnu odgovornost koja bi bila posebna u odnosu na odgovornost vozača na cesti, liječnika u bolnici, političke elite ili odgovornosti farmaceutske tvrtke. Svi imaju određenu društvenu ili pojedinačnu odgovornost.

Ježić: – Utjecaj koji imaju mediji ipak traži više odgovornosti od ostalih.

Trupčević: – Smetaju mi mistifikacije i prikazivanje medijske industrije specijalnom. Mediji, naravno, imaju ulogu u društvu, imaju i određenu moć, i nju moraju prihvaćati isključivo kao odgovornost. To s kvalitetom uglavnom nema veze. Postoje vrlo ‘kvalitetni’ mediji koji moć vrlo suptilno zloupotrebljavaju skrivajući se iza kulise kvalitete. Ne smijemo pojednostavnjivati vrlo zamršene stvari jer tako sudjelujemo u opasnim zamjenama teza i zamagljanju stvarnosti.

Kad je riječ o pozicioniranju, potpuno je legitimno da se novine profiliraju kao lijeve, desne ili kao neutralna platforma za različita mišljenja. Najgore je ako se pretvaraju da su objektivne. To ne postoji, to je još jedna stara floskula, pa i, ponovit ću, zamagljivanje.

Šajatović: – Ali pitanje je tvojih deset principa kao glavnog urednika. Naravno, nećeš doći svakom novinaru i reći: ‘Hoću da pišem ovako’, nego se o temama razgovara. Ako imam dobre argumente, prihvatit će neka moja stajališta; ako nemam, ignorirat će me.

Trupčević: – U tom primjeru govorimo o problemu na razini prezentacije. U mnogim medijima pretjeruje se s tabloidnom prezentacijom sadržaja. Ona zbunjuje čitatelje jer je često histerična, nedosljedna ili propagandna. Ljudi žele biti pametniji i žele dobiti različita mišljenja. Žele pamet, a ne pametovanje. Takav uređivački koncept možda je i najbolji.

Šajatović: – Što ćemo poručiti oglasivačima? Zašto da se oglašavaju u našim novinama?

Pavić: – Zato što je to najpametnije uložen novac.

Trupčević: – Zato što imaju korist. Za svoj novac dobivaju veliku komunikacijsku vrijednost i rezultate. Izlišno je nabijati istraživanja koja su dokazala oglasivačku vrijednost i učinkovitost printa, kao i ona koja su dokazala da ljudi odlaže obaviti nuždu ili skoknu do hladnjaka dok se vrte reklamni blokovi na televiziji.

Šajatović: – Ali oni će se pitati kakvu korist kad nam stalno pada tiraža?

Beljan: – Veza printa i novih tehnologija nova je vrijednost koju mi nudimo. Najkvalitetniji novinari, urednici i vijesti dolaze iz printa. To povjerenje publike treba biti mamac za oglašivače.

Van Kol: – Kvalitetni brendovi i kvalitetan sadržaj uvijek će biti važni čimbenici u inspiraciji, usmjerenju i izboru čitatelja. To stavlja tisak u povlaštenu poziciju savršene platforme za sugestivnu dostavu poruke oglasivača. Kombinacija prodajnog iskustva, poznavanja brenda i marketinga te poznavanje potrošača rezultira našim odličnim upravljanjem odnosima između oglasivača i čitatelja.