Politički lukavac

Ivan Šuker preživio je Sanadera i upravlja premijerkom Kosor. Ministre gospodarstva ‘jede za doručak’, a ekonomske savjetnike neutralizira u trenu. Njega bi samo Ameri mogli smijeniti. Ali on od njih uzima kredite.

Nije Šuker kriv što je postao toliko moćan. To su mu omogućili šefovi bez jasne ekonomske vizije, kojima je zaduživanje bilo vrhunac promišljanja.

Šuker ima takav politički instinkt da bi za njegovu smjenu trebao angažman samo SAD-a. Ali lukavi Šuker upravo u SAD-u zadužuje Hrvatsku uz kamate zbog kojih se američkim investitorima smije brk.

Treba primijetiti kako se za Šukera nije direktno zali-jepila nijedna afera u kojoj bi bio osumnjičen da je negdje imao prste u pekmezu. Uspješno se izvukao i u slučaju smjene Hrvoja Vojkovića s mjesta predsjednika Uprave Croatia osiguranja. Šuker je ondje bio predsjednik Nadzornog odbora. Na iznošenje prljavog rublja branio se obranom a la Kameta, u stilu ‘ništa nisam znao’. Budući da je Vojković ipak odustao od prijetnji da će ‘sve reći’, sve se stišalo.

U Polančecovu slučaju, međutim, stvari su kompliciranije. Vojkoviću je ostavljen otvoren koridor za povlačenje. Polančec je ostavljen u potpunom okruženju i sad nema što izgubiti. Zato vjerovatno neće odustati da sa sobom u političku propast ne pokuša povući i svoga dugogodišnjeg neprijatelja – Šukera.

Ako bi se pokušao definirati Šukerov ekonomski program (kolege novinari uredno zaboravljaju da je on i potpredsjednik Vlade za gospodarstvo), vidjelo bi se da se on svodi na to da se po svaku cijenu na vrijeme isplaćuju plaće državnim službama i ‘penzije’ umirovljenicima. I da se ne zamjeri nekoj od grupacija u HDZ-u ili koalicijskom HSS-u. Koliko će pritom zadužiti zemlju, to ga ni najmanje nije briga.

Nevjerojatno je da kod Šukera ne postoji ni trunka želje da se izdigne iznad funkcije blagajnika vladajuće koalicije. Dosad mu je to osiguravalo politički opstanak. Danas je pomalo nezgodno što ‘nezahvalnici’ kojima osigurava plaće i mirovine u anketama u 80-postotnom omjeru nisu zadovoljni njegovim radom.

U svemu tome Šukera ne treba previše optuživati. Problem je u stranci i sustavu koji je dopustio da bilo koji ministar financija postane toliko moćan u vladi. Mudri premijeri znaju da će se ministar financija (zadužen za punjenje proračuna) i ministar gospodarstva (zadužen za razvoj) stalno svaditi. Ali zato je na premijerima da postižu ravnotežu. Naravno, preduvjet je da taj predsjednik vlade ima ispravnu viziju ekonomskog razvoja zemlje. Budući da je to nedostajalo Sanaderu, a dosad i premijerki Kosor, politikantski motiv maksimiranja glasova i opstanka na vlasti stvorio je Šukera takvog kakav jest.

Uglavnom, pokazuje se da se premijeri u HDZ-ovoj vladi mogu i mijenjati, ali da se zapravo ništa neće promijeniti. Ministar financija Šuker jedna je od personifikacija otpora promjenama i dok on bude na svome mjestu, bit će to znak da radikalnog zaokreta hrvatske ekonomske politike neće biti. Ekonomsko savjetnike i njihove prijedloge neutralizira u trenu.

Problem je što Šukera mnogi podcjenjuju. A on zna kad će urlati na neistomišljenike, kad će biti fin i umijljat, a kad će, da zabavi šefa, preuzeti upravljač službenog kombija i biti vozač premijera Sanadera od Ban-skih dvora do ulaza u hotel Westin.