U europskoj praksi definirana su načela koja se odnose na radno vrijeme, tip ugovora (određeno, neodređeno), privremene radnike i protok radne snage između članica, no konkretna pravila određuju nacionalne države. Unija postavlja minimalan okvir koji vrijedi za sve članice, a težnja je da se socijalni partneri potaknu na dogovor koji bi zadovoljio sve zainteresirane strane, prije svega kolektivnim ugovorom.
Svaki zaposlenik mora od poslodavca napismeno dobiti jasno definirane uvjete rada, što podrazumijeva rok zaposlenja, mjesto rada i naknadu, opis posla, radno vrijeme, godišnji odmor i uvjete otkaza. Jedina iznimka može biti odluka članice da se ta pravila ne odnose na radnike zaposlene na mjesec dana ili kraće, odnosno na radnike čiji radni tjedan ne premašuje osam sati.
Za one pod ugovorom na određeno mora se osigurati jednakost prema zaposlenima na neodređeno, pri čemu je izričito zabranjena zloporaba sukcesivnih ugovora na određeno vrijeme. U tu svrhu mora se definirati maksimalno vrijeme trajanja ugovora na određeno i dopušteni broj obnavljanja ugovora, uz iznimku stručnih usavršavanja i šetrivanja.
Radni tjedan ne smije premašiti 48 sati u prosjeku, uključujući prekovremene, a radnik mora imati minimum od 11 sati slobodnog vremena u svaka 24 sata, obveznu pauzu ako radi dulje od šest sati, minimum od 24 sata slobodnog vremena u tjednu, plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna u godini te posebnu zaštitu za noćni rad, s time da za određena zanimanja postoje izdvojene direktive (liječnici, prijevoznici sektor, radnici na platformama itd.).
