Zakon o radu Vlada je pod pritiskom sindikalnih potpisa gurnula pod tepih, no to je jedno od ključnih pitanja razvoja. Odredbe donesene u vrijeme potpune hrvatske međunarodne izolacije danas ne zadovoljavaju ulagače, koji Hrvatsku zaobilaze u sve širem luku. I najnoviji Vladini investicijski baloni rasprsnut će se o rigidno radno zakonodavstvo. Za promjene je osim političke volje prijeko potreban i kompromis poslodavaca i sindikata.
Privremena odgoda Ljestvica možda i nije reprezentativna, no upućuje na neke akutne točke, poput jedne od najgorih razina suradnje između zaposlenika i poslodavaca. Povlačenje predloženih izmjena vjerojatno je tek privremeni potez koji bi svoj nastavak mogao doživjeti nakon parlamentarnih izbora sljedeće godine, a možda, iako manje vjerojatno, i prije.
Tema radnog zakonodavstva među najpopularnijima je u Hrvatskoj i izrana u javnom prostoru gotovo u redovitim razmacima. Osim činjenice da su predložene izmjene za sobom povukle gotovo plebiscitarno negodovanje i time postale vruć politički kumpir kojeg se oportuno do daljnjega riješiti, drugi razlog za njegovo povlačenje praktičnije je prirode. Naime, umjesto da predstavljenu priliku Vlada iskoristi za temeljitije promjene i pokušaj kreiranja zakona koji bi se što više približio zahtjevima dvaju spomenutih interesnih skupina, ona je u saborsku proceduru poslala, a potom povukla, izmjene samo dva članka postojećeg zakona koji su se odnosili na institut produljene primjene kolektivnog ugovora, što je postalo okidačem posljednjega velikog sukoba u vezi s odredbama ZOR-a između sindikata i Vlade.
Tudmanov amandman S obzirom na to da aktualni zakon Vladi ne omogućava promjenu kolektivnog ugovora bez pristanka socijalnog partnera, u ovom slučaju sindikata, sukladno važećim odredbama na snazi ostaje stari kolektivni ugovor dok se ne postigne dogovor u vezi s novim, a to pravno i teoretski gledano može trajati unedogled jer nema utvrđena roka u kojem bi trebalo postići dogovor o novom ugovoru. Sindikatima kao interesnoj skupini, posve je razumljivo, nije padalo napamet pristati na novi kolektivni ugovor kojim bi njihovo članstvo ostalo bez stanovitih povlastica iz prošlog ugovora, pa je Vlada bila primorana pokušati promijeniti zakon na način da sebi omogući jednostrani raskid i da utvrdi budući rok za dogovor u vezi s novim kolektivnim ugovorom od šest mjeseci. Epilog je bilo prikupljanje potpisa za referendum o takvim izmjenama i povlačenje Vladina prijedloga iz saborske procedure.
