U posljednjih nekoliko mjeseci brojne su zemlje iskoristile prečac do konkurentsijeg izvoza – devalvaciju valute. Neugodan trend zasad je najjači na Dalekom istoku, ali širi se prema Južnoj Americi. No tu praksu odavno ima SAD čija valuta uz pokoji kratki predah stalno devalvira posljednjih desetljeća.
Tema dugo ograničena na neslužbeno šuškanje postala je javna stvar. Guido Mantega, brazilski ministar financija, dao je uglednim medijima podlogu da počnu pisati o trendu koji se već dulje kuha ispod površine, o ratu valuta. Ono što je dosad uglavnom bilo svedeno u okviru kinesko-američkih odnosa sada je postalo opća pošast. U posljednjih nekoliko mjeseci niz zemalja posegnulo je za prezrenim prečacem do konkurentsijeg izvoza, devalvacijom valute, što je naposljetku i ponukalo zabrinutog ministra na vapaj protiv ovakve prakse kojom se umanjuje konkurentsija zemalja s jakom valutom. Neugodni trend zasad je najjači na Dalekom istoku, odnosno u Japanu, devalviran jen prvi put nakon šest godina, Južnoj Koreji i na Tajvanu. U tom je društvu svojevrsni veteran Kina u kojoj je umjetno niska razina renminbiha predmet kontinuirane ekonomskih politika i jedna od najspornijih točaka u odnosima s Amerikom. Posljednje informacije sugeriraju kako se čudnovati fenomen neće zadržati samo na Istoku jer su se već čule najave iz drugih zemalja od Singapura do Kolumbije, upozorava Financial Times.
Tako su renomirani mediji napokon proširili vidike kad su u pitanju valutne igre jer je sva rasprava dosad završavala na Kini. Omiljena teza, s ekonomskog aspekta krajnje neuvjerljiva ali zato vrlo popularna, bila je da Kina namjerno drži svoju valutu nisko i tako stvara ‘neravnotežu’. To je dakako posve točno, no implikacije koje iz toga uporno izvlače Amerikanci, kreatori te teze, uglavnom nisu točne i lišene su važnih činjenica. Prvo, američko inzistiranje na aprecijaciji juana čime bi se tobože podigla konkurentsija američkoga gospodarstva obična je tlapnja pogodna za dnevno političke svrhe. Americi viši tečaj juana ne može pomoći, a tvrdnja da je američki izvozni proizvod broj jedan zapravo sektor financijskih usluga, kula od pijeska nedavno urušena, još je ponajviše u sferi osobnih mišljenja, ne i novinskih napisa. Ne postoji pak ni konsenzus među stručnjacima o efektu valutne kontrole nad izvozom. Primjerice, u razdoblju od 2005. do 2008. juan je aprecirao u odnosu na dolar oko 25 posto, ali je trgovinski sučit bio još veći na kraju negoli na početku. Američki Senat ne da se smesti i šalje u proceduru zakon kojim bi se Kinezi kaznili carinama, ali naposljetku bi najviše mogli kazniti sami sebe.
Drug, ništa manje važna, informacija jest ona o tijeku tečaja dolara, koja mijenja percepciju o Kini kao izvoru problema. Ta je država samo pratila praksu Amerike čija valuta gotovo kontinuirano, uz pokoji kratki predah, devalvira najmanje nekoliko posljednjih desetljeća. Baš u slučaju povrjeđenog Brazila uputno je napomenuti da je njihov real ojačao u odnosu na dolar 25 posto od početka prošle godine, a u istom je postotku aprecirao jen u odnosu na dolar u protekle dvije godine. Mnogima je problem dolar, barem koliko i juan. Monetarna politika Amerike utemeljena je na niskim kamatama i gotovo neprekinitom štancanju para, što je jasno i potpunom laiku koji je jednom gledao neki stariji film. Ono što je prije deset ili dvadeset godina bila hrpa dolara danas je sitniš.
Propagandni spin o zločestim Kinezima koji varaju dok Amerikanci naporno rade i proizvode razna realna dobra stoga izgleda malo drukčije. Amerikanci uglavnom proizvode dug, i to monetarnom politikom koja se koristi niskim kamatama i potiče stalnu potrošnju. To ujedno znači stalan pad dolara. Posljednji u nizu bio je Japan, s prodajom 20-ak milijardi dolara vrijednih jena, čime je okončao svoju šestogodišnju apstinenciju. Primjera je još. Švicarska je prošle godine intervenirala prvi put nakon osam godina, a Koreja je to nekoliko puta u ovoj godini napravila, držeći vrijednost wona na malo nižoj razini. I to je očekivano prouzročilo mrštenje u Washingtonu naviknutom na valutnu ekskluzivnost. Ovakav razvoj događaja upućuje na sve veću nevoljnost velikih svjetskih ekonomija glede pritiskanja Kine unatoč takvim željama Amerike. Umjesto toga svi su počeli polako ulaziti u tu igru, što signalizira još nešto – da mnogima više na prvome mjestu nije udovoljiti Amerika, važnije je Kinu držati sretnom. I sami Brazilci tijekom rujna dosta su snažno reagirali pokušavajući zauzeti real, no unatoč tomu njihova je valuta jedna od najjačih na svijetu prema Bloombergovim mjerenjima.
S druge strane ima i onih koji ovakvo prošireno devaluiranje valuta smatraju potencijalno blagotvornim jer bi naposljetku efekt mogao biti sličan klasičnomu monetarnom olakšavanju. Problem je zapravo u činjenici da Americi, pa i vjernoj Europi, ne odgovara takva igra zato što njezine iako smanjene proizvodne kapacitete čini nekontekstualnim na globalnoj tržnici. Unutar priče o nizu devalvacija zanimljiva je i ona o odnosima između Kine i Japana, dvaju najvećih trgovinskih partnera. Budući da je juan blisko vezan uz dolar, za igranja s valutama u trokutu jen-juan-dolar dolazi do interesantnih interakcija. Kada dolar padne u odnosu na jen, pada i juan, pa tako kada Kina kupi japanske obveznice, što je i učinila, jen skoči. Japan je kupnjom dolara devalvirao jen, na što je Kina reagirala prodajom dolara i diverzificiranjem u druge valute, pa neki jednim od uzroka ovog valutnog prepucavanja smatraju nedavno vrlo zategnute odnose između dvaju zemalja. Iako očito na djelu nisu izolirani slučajevi nego trend, analitičari se još ustežu od uporabe riječi ‘rat’ najviše zato što se ne čini da je cilj takvih poteka izravno oširomašivanje drugih zemalja, nego zaštita vlastite ekonomije. Ipak, nakon dugog razdoblja popularne mantre o suradnji i ljubavi među narodima i zemljama, sve je očitije kako tržišna ekonomija u krajnjoj liniji znači utakmicu i konkurenciju, u čemu nema prijatelja i partnera. Drugim riječima, to što nitko ne devalvirao svoju valutu iz objesti nego iz nužde ne znači da to radi u prijateljskom tonu, već da bi naposljetku imao prednost. Efekt je isti, a ni namjera nije prijateljska.
