U velikim segmentima društva još vlada naslijeđeni birokratski duh koji ne dopušta da zažive privatne inicijative i inovacije, a nema ni odgovornost za funkcioniranje tržišta. Nedopustivo je da primjerice radnici mjesecima ne dobivaju plaću i da se računi ne podmiruju ni nakon pola godine i više. U takvom okružju narod očekuje da svaki problem rješava država, a ona trenutačno nema ni sposobnost ni sredstava. No mi se kao pijan plota držimo ideje o investicijama kao univerzalnoj medicini za rast – a to nam je ostalo iz vremena kad je Zapad teško bivšu državu velikim i nepovratnim ili jeftinim kreditima, a režim to podupirao stalnim inflatornim financiranjem.
Nema čarobnog štapića, ali treba biti svjestan ozbiljnosti našeg položaja. Moramo znati što hoćemo ili, bolje rečeno, što moramo. To je golemi i vrlo složena zadaća koja zahtijeva volju i usmjerenje cijele nacije, gotovo kao tijekom Domovinskog rata. Kao i u ono vrijeme nisu dovoljne samo lijepe riječi političara i državnika – iza njih moraju stajati djela, ali i individualne inicijative na svim društvenim razinama, od vrtića do ministarskog ureda. Treba dobro procijeniti namjenu svake kune, zaoštriti materijalnu odgovornost, nagrađivati inicijative boljeg poslovanja, socijalno se distancirati od onih koji nastavljaju starim birokratskim putem, solidarno pomagati onima kojima je u kriznim prijelomima najteže. Da to ne bude fraza, narodu treba dati novu vjeru u vlastitu sposobnost i nov osjećaj samopoštovanja.
Ocjenu pozicije hrvatske ekonomije u idućih pet godina Tihomir Domazet, direktor Instituta za računovodstvo i financije, temelji na nedavnom govoru Thomasa Mirowa, predsjednika EBRD-a, o budućnosti Srednje i Istočne Europe. Naime, Mirow upozorava na probleme koji će se teško riješiti u idućem petogodišnjem razdoblju: makroekonomskih neravnoteža (rast deficita, bujanje kredita, goleni rast vanjskog duga), sektorska neravnoteža (‘non-tradable’ sektor, dakle neizvoznog, kakav je građevinarstvo, rastao je brže od prerađivačke industrije), neravnoteža između regija i financijska neravnoteža. Temeljni je problem, tvrdi Mirow, nedostatak vjerojatnosti makroekonomskih i regulatorne politike te nerazvijeno lokalno tržište kapitala. Na temelju toga Domazet upozorava da nam, prije svega, treba ravnopravni model rasta koji podrazumijeva monetarni i fiskalni suverenitet i htijenje da se njima koristimo:
