HRVATSKA I EUROPA

Od listopada 2005. Hrvatska je u pregovorima s EU naišla na niz zapreka: najrigoroznije uvjete pristupanja, problem nedovoljno učinkovite borbe protiv korupcije, neefikasnosti pravosuđa, pitanje brodogradnje, suradnje s Haagom i granice sa Slovenijom. No vrata su otvorena, a sudbina zemlje sada potpuno ovisi o njoj samoj.

Moguće je pretenciozno, ali svakako tehnički i kronološki točno, reći da su Lider i put Hrvatske u Europu uniju rasli zajedno. Te povijesne 2005., u razmaku od samo nekoliko dana, izasao je prvi broj poslovnog tjednika Lidera i počeli su pregovori Hrvatske s Europskom unijom o punopravnom članstvu. Iako su odnosi uspostavljeni ubrzo nakon međunarodnog priznanja Hrvatske 1992., zbog rata i autokratske vladavine Franje Tuđmana pravi početak puta prema EU moralo se čekati čak 13 godina, zastoj koji Hrvatska i danas itekako osjeća.

Političke volje bilo je u jednom trenutku 1995., no nakon vojne akcije ‘Oluja’, ne pretjerano dobro primljene u Europi, i zbog sve gore političke situacije u zemlji članstvo je do daljnjega stavljeno na čekanje. S odlaskom HDZ-a s vlasti 2000. otvoren je put novoj vanjskopolitičkoj afirmaciji zemlje u Europi, što je rezultiralo i službenim početkom pregovora. Zahtjev za članstvo podnesen je dvije godine prije početka pregovora i relativno ekspeditivnim postupkom procedura nužna za sljedeću razinu, status kandidatkinje, u samo dvije godine dovela je Hrvatsku do početka pregovora, što je pokazalo da u Uniji ima istinskog interesa za pridruživanje Hrvatske europskom klubu. S druge strane brzina u inicijalnim protokolima nije automatski značila i brz ulazak Hrvatske u Uniju. Dapaće, zapreke i zapinjanja tek su počeli, kao i razvoj svijesti u zemlji o tome da je EU heterogen i velik organizam, vrlo čudljiv i nepredvidljiv.

Od tog trenutka nadalje Hrvatska će u pravilnim razmacima dobivati različite signale od različitih dužnosnika, manje ili više važnih za Unijinu konačnu odluku, i novo otkriti važnost kalendara. Volja za proširenjem, ubrzo smo shvatili, vrlo je fleksibilna kategorija koja najviše ovisi o katkad vrlo kompliciranim odnosima u samoj Uniji.

Hrvatska će se od tog trenutka početi navikavati i na važnost kratica u birokratskom životu Unije jer u opću upotrebu u zemlji intenzivnije počinju ulaziti pojmovi kao što su PHARE, ISPA, SAPARD i naposljetku IPA (program uveden 2007., kojim se obuhvaćaju svi prijašnji programi), slova iza kojih se kriju financijski poticaji EU prilagodbi potencijalnih članica, poznati i kao pretpristupni fondovi. Vrijeme će poslije pokazati hrvatsku slabost u iskorištavanju potencijala tih fondova usprkos tomu što je novca, pa posljednji i procedure za njegovo dobivanje, mnogo manje od iznosa i protokola koji vrijede za fondove dostupne punopravnim članicama.

Zemlja će apsolvirati još jednu stvar – pravo značenje riječi ‘pregovori’. Premda sugerira promjenjiva stajališta na obje strane, ta riječ zapravo uopće ne opisuje primjereno svoj sadržaj. Pravna stečevina Europske unije, skup pravnih normi koje jednako vrijede za sve članice, prihvaća se bez pogovora, uz pokuju iznimku, i to uglavnom tijekom prilagodbe, razdoblja dostupnog budućoj članici za uvođenje danih pravila i normi, što funkcionira dvosmjerno. Unija zemlji kandidatkinji daje popis stvari koje valja obaviti, takozvana mjerila, i nakon nekoliko razmjena želja i stajališta ocjenjuje uspjeh prihvaćanja tih mjerila, čime se privremeno zatvara pregovaračko poglavlje koje je još upitno.

Hrvatska je imala tu čast, ili nesreću, biti zemlja s najpreciznije i najrigoroznije definiranim uvjetima pristupanja, posljedicom loših iskustava Unije s posljednje dvije zemlje koje je primila Rumunjskom i Bugarskom, ali i zamora nakon ‘apsorbiranja’ 12 novih članica u razmaku od tri godine (deset 2004. i preostale dvije 2007.)

Pregovori su stoga podijeljeni na čak 35 tematskih poglavlja vezanih uz kategorije pravne stčevine koja predstavljaju i jednim rezerviranim za ‘ostala pitanja’. Tehnički gledano, kandidatkinja za 28. članicu uspjela je u sljedećih pet godina ispuniti uvjete za otvaranje 33 poglavlja i zatvaranje 22. Najveći su kamen spoticanja u posljednjoj etapi stanje pravosuđa, obuhvaćeno Poglavljem 23. ‘Pravosuđe i temeljna prava’, i poglavlje ‘Tržišno natjecanje’ zbog ilegalnih subvencija države brodogradilištima, što su, uostalom, i dvije najčešće teme u Hrvatskoj.

Dok se problem brodogradilišta može riješiti relativno lako, barem administrativno gledano, duhovi u sklopu poglavlja o pravosuđu progonaju Hrvatsku od početka pristupnog procesa, ponajviše zato što je Unija odlučila to poglavlje iskoristiti kao poligon za svoje primjedbe Hrvatskoj. Riječ je o tehničkoj manifestaciji nešto općenitijih zamjerki Unije. A zamjerke su se u tih pet godina odnosile prije svega na suradnju s Haškim tribunalom i na borbu protiv korupcije. Zapelo je odmah na početku. Početak pregovora Unija je uvjetovala uhićenjem generala Ante Gotovine, osumnjičenika u procesu pred tim sudom, koji je izbjegnuo uhićenje odlaskom iz zemlje.

Nakon podulje trakavice i natezanja između Zagreba i Haaga o tome gdje se Gotovina nalazi, njegovim uhićenjem na Kanarima Hrvatska je preskočila prvu zapreku. No to nije bio kraj priče o Haagu: pregovori će tijekom cijelog trajanja biti rob redovitih izvješća glavnoga haškog tužitelja Vijeću sigurnosti UN-a, kojem je Unija umjesto Sudu odlučila dati konačnu riječ o suradnji druge strane u sporu, pa tako i o tijeku pregovora.

Slijedeća će zapreka Hrvatskoj biti susjedna Slovenija, koja je blokiranjem otvaranja pojedinih poglavlja 2008. napravila presedan u procesu pristupanja. Koristeći se svojom pozicijom članice EU, povezujući pregovore s bilateralnim graničnim sporom kakav su imale i mnoge druge članice, među kojima i Slovenija, pokušala je ucijeniti Hrvatsku da popusti u njezinu korist, i to nakon što ju je uspješno prisilila na uklanjanje Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojas. Spor je napokon riješen u drugoj polovini 2009. kad je premijerka Jadranka Kosor sa svojim slovenskim kolegom Borutom Pahorom dogovorila deblokadu pregovora i međunarodnu arbitražu za rješavanje pitanja granice, što je, uostalom, od početka bio hrvatski prijedlog, uz ogradu da nijedan dokument priložen s hrvatske strane u sklopu pretpristupnih pregovora ne može poslužiti kao pravna osnova u utvrđivanju granice.

Rješenje tog pitanja samo je otvorilo novo. Suradnja s Haagom zapela je na takozvanim topničkim dnevnicima, dokumentima koje je Tužiteljstvo tražilo kao dokaz za svoju tezu o prekomjernom granatiranju Knina tijekom akcije ‘Oluja’. Hrvatskoj nije pomoglo nesuvislo petljanje o tome da takvi dokumenti uopće ne postoje, a nakon novih blokada poglavlja nekoliko članica EU odlučila je da možda postoje, ali da se ne mogu pronaći. Na kraju je neke ipak pronašla. Najupornija je bila Nizozemska, koja je od blokade odustala početkom ove godine dopustivši otvaranje jednog od najtežih poglavlja u pristupnom procesu, famoznog poglavlja 23.

Hrvatska je tako ušla u posljednju fazu pregovora nakon čijeg će završetak potpisati Ugovor o pristupanju. Nakon njegove ratifikacije, koja bi trebala trajati otprilike godinu dana, Hrvatska će ostvariti svoj najvažniji vanjskopolitički cilj od samostalnosti i postati 28. članica Europske unije. Unatoč Unijinoj odlučnosti o primanju Hrvatske u sljedeće dvije godine, što je vidljivo iz financijskog okvira vrijednog otprilike 3,5 milijardi eura za prve dvije godine članstva, 2012. i 2013., posljednjih se mjeseci Unijina retorika prema Hrvatskoj opet zaoštrila. Najvećim problemima smatraju se korupcija i još nedovoljna učinkovitost institucija u vezi s tim pitanjima, subvencije brodogradilištima, nestručna, preskupa i prevelika javna uprava te općenito pravosuđe čija neefikasnost, kao i manjak neovisnog i stručnog kadra, u konačnici omogućuje prolongiranje niza spomenutih problema.

Učeći iz lekcije s Rumunjskom i Bugarskom, dvjema najproblematičnijim članicama, koje se više čine kao članice Afričke unije, EU želi potpuno pripremiti Hrvatsku za članstvo, što podrazumijeva mnogo rigoroznije kriterije od onih koji su vrijedili za prijašnja proširenja. Usprkos nizu velikih problema Hrvatska je u kratkom roku, i uz neke zapreke za koje nije sama kriva, uspjela u relativno kratkom roku od ratom porušene zemlje postati vjerojatna članica EU. Najvažnije je da njezina sudbina sada potpuno ovisi o njoj samoj. Vrata su otvorena.