Home / Biznis i politika / Političar koji je obilježio proteklih pet godina i propustio sve šanse

Političar koji je obilježio proteklih pet godina i propustio sve šanse

Kad je potkraj 2003. godine ušao u Banske dvore, Ivo Sanader imao je baš sve što je trebalo da postane utemeljiteljem moderne hrvatske države. Bio je prvi nekomunistički šef države. Kad kažem ‘šef’, mislim na stvarne ovlasti i utjecaj, onakve kakve su prije njega imali Franjo Tuđman kao predsjednik i Ivica Račan kao premijer. Iza sebe je imao solidnu biračku potporu i čvrstu stranku. Za razliku od svojih prethodnika bio je sjajan i uspješan komunikator i na domaćem i na stranom terenu. Imao je iskustvo življenja i rada u europskome, nekomunističkom društvu – u Italiji i Austriji. Govorio je jezike, plijenio svojom pojavnošću, osjećao se jednako sigurno u Zagrebu, Bruxellesu, Parizu, Berlinu, New Yorku ili Washingtonu. A pred njim je bio tako očit i tako nužan zadatak – graditi modernu hrvatsku državu. Angloamerikanci to nazivaju procesom ‘nation buildinga’. To znači izgraditi državne institucije, izgraditi moderno društvo i nacionalni identitet (korak dalje od jugoslavenskoga komunističkog i hrvatskoga ognjištarskog naslijeđa) i, napokon, takvu državu integrirati u NATO i EU. Ivo Sanader za to je imao kapacitet.

Kad sam se sa svojim urednicima u Lideru konzultirala u vezi s time koja je osoba politički obilježila Hrvatsku u ovih pet godina, dvojbe zapravo nije bilo: Ivo Sanader. Ali ne kao lider koji je izradio modernu državu, ne čak ni kao najveći negativac u tih pet godina – na tu ga poziciju danas dovoljno brutalno smještaju njegovi dojčerašnji poklonici – nego kao političar koji je propustio sve bitno, koji je mogao letjeti toliko visoko, a pao je toliko duboko. Jer nije uspio kontrolirati vlastite slabosti. Jedna istinita zgoda i jedna zagrebačka vila mogu poslužiti za jasno razotkrivanje svih Sanaderovih slabosti. Zgoda se zbila ranih devedesetih, za Tuđmanova posjeta Njemačkoj. U izaslanstvu našao se i Ivo Sanader. I, dakako, bila je ondje i prevoditeljica. Kad je Tuđman izišao pred novinare, Sanader je grubo odgurnuo prevoditeljicu u stranu, stao uz Tuđmana i preuzeo prevođenje. A sve u želji da proizvede dojam kako je toliko blizak Tuđmanu i kako on jedino njegovu prijevodu vjeruje. Taj karakterni detalj, koji ujedinjuje gaženje ljudi pokraj i onih ispod sebe, a sve u želji da se približi autoritetu i na tome izgradi mit o vlastitoj moći, pratit će cijelu njegovu premijersku karijeru. A vila? Za vilu u Kozarčevoj znali su svi koji su to željeli znati. Ali, tada, 2003. godine, u našem javnom mnijenju nije bilo ničeg spornog u tome da visoki državni dužnosnik, prethodno skromnog imovinskog stanja, u ratnim godinama, s prosječnom plaćom od 800 tadašnjih njemačkih maraka, postane vlasnikom trokatnice u elitnom dijelu Zagreba. To se najprije zvalo snalažljivost, a zatim – sklonost lijepim i skupim stvarima. Uostalom, i naši ‘opinion makeri’ s kojima je luksuzu sklon šef vlade pijuckao stari francuski konjak svoj su luksuz i razvijen smisao za lijepo ‘stekli’ na sličan način – potkradanjem državnog proračuna. Da je sve ostalo samo na vili, od toga ni danas nitko ne bi pravio problem. Ali spoj premijerske fukcije i mentaliteta u kojem država služi da bi se od nje uzimalo doveo je do toga da je korupcija postala način funkcioniranja države. A premijer Sanader postao je zatočenikom vlastitog monumenta – On, On i opet On – i vlastite pohlepe. U tako postavljenim prioritetima za izgradnju moderne države nije bilo ni vremena ni prostora.

Sanaderov način vođenja države pretpostavlja je gradnju spomenika samomu sebi. Ponajprije, umjesto kompetentnim timom okružio se osobama tajničkog kapaciteta i mentaliteta. Za definiranje nacionalne strategije i donošenje mjerodavnih političkih odluka važno je imati mjerodavne savjetnike i institucije. No Sanaderu nisu trebali mjerodavni savjetnici, ta su mjesta popunili prijatelji koji nisu smjeli biti ni pametniji ni ljepši od njega. Njemu nisu trebali ‘think thankovi’, njegov ključni instrument upravljanja državom bio je – mobitel. Mobitel je pak služio za izdavanje ili primanje naloge. Rezultat: u unutarnjoj i gospodarskoj politici stihija, vanjska politika svedena na premijerove kontakte bez osmišljenog i sadržajnog pozadinskog rada, regionalna politika, poglavito politika prema BiH, svedena na povremenu folklornu pomoć tamošnjim Hrvatima. Kategorija nacionalnog interesa bila je posve ispuštena iz političkog razmišljanja i djelovanja. Istina, neko je vrijeme trajao privid da je premijer barem dobar ministar vanjskih poslova: često na putu, rukuje se, razgovara na četiri jezika. S prijateljicom Angelom Merkel razgovara na tečnome njemačkom, s Carlom del Ponte na tečnome talijanskom, očito ponosan na sebe… A onda mu gospođa Carla upakira državu u dva zločinačka pothvata uz napomenu da su ‘Srbi kurvini sinovi, a Hrvati pokvareni kurvini sinovi’, a gospođa Angela uopće ne zna u čemu je problem. Jer gospodin Ivo nikad nije naučio da je bit vanjske politike lobiranje za interese države i njihova zaštita, a ne rukovanje sa slavnima pod svjetlima pozornice.

Tko želi graditi moderno društvo i nacionalni identitet, posebnu pozornost mora posvetiti kulturi, znanstvenoj zajednici i medijima. Kultura se za Sanadera svodila na svjetla pozornice i sinekure za prijatelje, ministar kulture bio je privilegirani fotograf premijera na putovanjima. Uostalom, toj se djelatnosti i ne može nešto veliko uzeti. Hrvatske društvene znanosti ostale su velikim dijelom na razini ideologiziranog pluralističkog društva. Ali to nije nešto što bi zanimalo Sanadera. A mediji? Tu je sklopio pakt s političkim i ideološkim protivnicima plaćajući nenapadanje, vjerujući kako bogat ‘spin’ može nadomjestiti nedostatak političkog sadržaja. Pogodba je vrijedila dok nije morao otići s čela vlade i stranke.

Što je nakon tih pet godina njegova presudnog utjecaja u državi ostalo? Premijeru je ostao mobitel koji danas malo vrijedi. Ostali su računi i imovina koji ga mogu stajati zatvora, ili barem ne može u njima mirno uživati. Od svemoćnog šefa vlade preko noći se prometnuo u nemoćnog bjegunca. Danas mu više ne priznaju ni ono u čemu je bio uistinu dobar i što je dobro činio – a to je inzistiranje na hrvatskom ulasku u NATO i EU. A što je ostavio nama i svojim političkim nasljednicima? Državu čije su institucije zaražene korupcijom. Institucije u koje ljudi nemaju povjerenja. Autodestruktivno društvo koje je izgubilo samosvijest i samopoštovanje. I koje je, zapravo, spremno za – preuzimanje. I ostao je ‘Sanaderov poučak’: onomu tko prevoditeljice laktom gura iz stroja i kupuje velebnu vilu s 800 maraka dužničke plaće ne bi se nikad smjela u ruke povjeriti država. Da govori i stotinu jezika, pleše stotinu plesova i poznaje sve državnike svijeta… Jer takav neće moći odoljeti. Čak ga ni Sanaderov pad ničemu neće poučiti.