Ivo Sanader održao premijerki lekciju iz političke odgovornosti

Šteta što bivši premijer nije uspio obuzdati svoje niske (materijalne) strasti. U utorak je pokazao da je po svom potencijalu najkompletniji političar na političkoj sceni.

Sanaderova (samo)obrana pred Saborskim povjerenstvom gotovo je školski primjer razlikovanja političke i kaznene odgovornosti, koja opterećuje domaću političku scenu jer briše razlike između loših odluka i kaznenih djela.

Nakon što su ga toliko prizivali pred Istražno povjerenstvo, tog dana kao da je jedino on do kraja naučio ulogu. Sabor nije znao bi li ili ne bi dopustio prijenos saslušanja pa su pribjegli rješenju sličnom Haaškom sudu – prijenos s odgodom. Kao da su strahovali da bi bivši premijer mogao izvesti nešto nedolično podnevnim terminu prikazivanja – eksplicitno nasilje ili eksplicitni pornosadržaj. Oporbeni članovi Povjerenstva izgubili su onu agresivnost s dozom bezobrazluka, koje su ih resile prilikom prethodnih ispitivanja. Televizijski snimatelji kao da su zaboravili da u prostoriji postoji itko osim bivšeg premijera. Onima koji su ga ispitivali za tu su prigodu oduzeli lica. No dojmovi ovog političkog spektakla bit će već danas-sutra potisnuti novim spektaklom. Aktualnoj premijerki Jadranki Kosor trebat će vjerojatno nešto dulje da zaboravi otrovne strelice koje je prema njoj pred Povjerenstvom odapeo bivši šef, danas ljutiti protivnik Ivo Sanader. Jer Sanader je uvjerljivo demontirao njezinu ogradu kako nije bila upoznata s procesom druge privatizacije Ine, spočinuo joj vjerodostojnost i integritet zbog ‘nismo znali’ (samo)obrane, a i nema dvojbe na koga se odnosila poruka: tko pod drugim jamu kopa, sâm u nju pada.

No dugoročno ova Sanaderova (samo)obrana pred Saborskim povjerenstvom gotovo je školski primjer razlikovanja političke i kaznene odgovornosti, koja posljednjih mjeseci opterećuje domaću političku scenu jer briše razlike između loših odluka i kaznenih djela. Iz nje bi mogli učiti svi. Ponajprije premijerka Kosor, koja je trenutačno na čelu izvršne vlasti, a zatim i svi budući premijeri.

Za pravo, gotovo je nevjerojatno s kojom su lakoćom Vlada i vladajuća stranka progutali udicu odvjetnika Ante Nobila o zločinačkoj organizaciji, ubačenu pred Saborskim povjerenstvom, kroz obranu bivšeg potpredsjednika Vlade Damira Polančeca. Uvježbao ju je još u Haagu, samo je sad ratni zločin zamijenio gospodarskim, odnosno korupcijskim kriminalom. Teza je pravno perverzna: ako je netko u procesu privatizacije počinio (korupcijsko) kazneno djelo, podrazumijeva se da je već u samoj odluci postojala takva namjera i da su odgovorni svi koji su sudjelovali u odlučivanju. U političkoj areni to se može učiniti zgodnim za eliminaciju i diskreditaciju političkih protivnika, pa ju je i SDP počeo politički upotrebljavati. Kratkoročno nosi političke bodove. Zagonetka je zbog čega su u tu shemu ušli HDZ i Vlada jer tako sami sebe vode u zločinačku organizaciju. Poučni su u tom slučaju primjeri Jadranka Prlića i generala Ivana Čermaka, koji su se u istrazi pokušali braniti s ‘nismo znali, nismo mogli ništa protiv velikog apsolutista’. SDP se u ovom slučaju pokazao kao zrelija i odgovornija stranka – oni brane svoj ugovor s Molom.

Dugoročno, miješanje političke i kaznene odgovornosti pogubno je za državu jer derogira pravni sustav i blokira odgovorno odlučivanje. Odgovornost za vođenje države podrazumijeva i pravo na loše odluke, dobrodošlo je da se o njima raspravlja, logično je da ih politički suparnici ocjenjuju oprečno. No čak ni nedvojbeno loša odluka nije zločin. A zločin jest ako se kriši zakon u provedbi i nedvojbeno dobre odluke. Unatoč uvjerljivom nastupu Ivo Sanader može biti kazneno gonjen ako nema uvjerljive izvore prihoda za svoje vile, slike, zemljišta… Čak i ako se to dogodi, Jadranka Kosor, Vlada i HDZ imaju od njega mnogošto naučiti o odgovornosti u političkom odlučivanju.