Mortensen, Pissarides

Ove se godine Švedska kraljevska akademija odlučila da Nobel za ekonomiju pripadne trojcu Diamond, Mortensen, Pissarides i njihovoj teoriji o utjecaju ekonomske politike na tržište rada, odnosno propitivanje nerazmjera između slobodnih radnih mjesta i visoke stope nezaposlenosti.

U ovo vrijeme godine Švedska kraljevska akademija znanosti dodjeljuje planetarno popularne Nobelove nagrade u kategoriji medicine, fizike, kemije, književnosti, mira i ekonomije, a tako je još od 1901., iako je potonja (ekonomija) dodana tek 1968. na inicijativu Švedske središnje banke u ime 300 godina postojanja. Sretni dobitnici Nobela za ekonomiju ove su godine Peter Diamond (Massachusetts Institute of Technology), Dale Mortensen (Northwestern University) i Christopher Pissarides (London School of Economics) za teoriju o Tržištima s troškovima traganja. Za razliku od područja mira i književnosti, redovito poligona za političke poruke i kontroverze, ove kao i gotovo svake godine nagrade za ekonomiju i preostale prirodne znanosti prolaze u tišini. Najnoviju oluju dežurni skrbnici za ljudska prava i demokraciju podigli su dodjelom Nobela za mir kineskom disidentu Liu Xiaobou, što zapravo ne bi trebalo nikoga iznenaditi ima li se na umu poslovna slaboš Švedana na disidente i one koji se tako osjećaju. Doda li se tomu činjenicu da je na svijetu od većih i relevantnijih zemalja ostalo tek nekoliko zločestih, izbor je u startu sužen: Kina, Rusija, Iran i Sjeverna Koreja, s time da je posljednja trenutačno nekako passé.

Osim toga, teško da bi uzbudljive teme na području fizike, kemije, medicine i ekonomije održale popularnost nagrade bez malo dobrog publiciteta i pokoje kontroverzice. Tradicija je inače jaka stvar u Švedskoj, posebice kad je riječ o Nobelovoj nagradi, i pobjedničku momčad se ne mijenja. Osim, dakle, sporne nagrade za mir, druga dodjela po kojoj možete namjestiti sat jest nagrada za ekonomiju, redovito upućena preko bare.

Kao i proteklih desetljeća, u Kraljevskoj su akademiji zaključili da se ekonomijom ne bave nijedne osim u Americi i Engleskoj, ili slabo barataju drugim stranim jezicima. Treća mogućnost je da nitko nije toliko pametan, kad je riječ o ekonomiji, koliko su to žitelji tih dviju zemalja. Dokaza za to je pregršt, najviše u posljednje dvije godine, točnije od rujna 2008. Ako nekoga treba slušati u ekonomiji to su nesumnjivo Amerikanci i Englezi. Pravu kontroverzu, šok i nevjericu, stoga, Švedani bi uzrokovali slanjem nagrade za ekonomiju na neku drugu destinaciju. Recimo u Kinu, poštanski broj već imaju. Stanovit napredak ipak je ostvaren, pa je ove godine honoriran rad na temu diskrepancije između slobodnih radnih mjesta i visoke stope nezaposlenosti, čime je nagradi stvoren dojam relativne aktualnosti, u usporedbi s prošlogodišnjim proučavanjem uspješnosti samoupravljanja lokalnim dobrima i sličnomu.

U službenom priopćenju Akademija objašnjava da teorija nagrađenog trojca nudi moguća rješenja spomenutog nerazmjera, ali je primjenjiva i na druga tržišta osim tržišta rada. Na mnogim tržištima kupci i prodavači ne ostvare uvijek međusobni neposredni kontakt, a najbolji primjer, naveden kao bit nagrađenog rada, upravo su poslodavci i posloprimci. Kako potraga jednih za drugima iziskuje novca i resursa, na tržištu nastaje trenje, naziv koji rabe tvorci, neravnoteža, naziv koji koriste laici. Među trojicom mušketira, Peter Diamond analizirao je osnove takvih tržišta, dok su preostala dvojica proširili teoriju i primijenili je na tržište rada. Tako su omogućili uvid u načine na koje regulativa i ekonomska politika utječu na nezaposlenost, otvaranje radnih mjesta i nadnice. Jedan od ponuđenih zaključaka, koji svakako zaslužuje posebnu pozornost, jest da visoke naknade za nezaposlene uzrokuju rast nezaposlenosti i produljuju vrijeme traganja (za svojim tržišnim parnjakom, u ovom slučaju poslodavcem).

Teorija se nipošto ne ograničava na tržište rada. Primijenjena je na mnoga druga područja, među kojima i tržište nekretnina, na kojemu broj zgrada u prodaji varira tijekom vremena, kao i vrijeme potrebno za pronalaženje njihovih vlasnika. Teorija traganja ne staje niti tu, koristi se za proučavanje monetarne teorije, državne ekonomije, financija, regionalne ekonomije i ekonomije kućanstva. Drugim riječima teorija traganja cijelo je vrijeme bila svuda oko nas, trebalo ju je samo artikulirati.

Naime, klasična teorija previđa troškove i vrijeme potrebno za spajanje kupca s prodavačem, već umjesto toga pretpostavlja da se izgubljeni dvojac na tržištu odmah nađe, da to traganje ništa ne stoji i da se cijena između.

Osnovna zamisao teorije traženja jest da sudionici na tržištu traže kooperativne partnere radi implementiranja zajedničkih projekata, a svoje prve korake teorija je napravila 60-ih godina prošlog stoljeća, kad su znanstvenici počeli koristiti matematičke modele za proučavanje traženja kupca za najboljom cijenom. Početkom sljedećeg desetljeća, Diamond je objavio poznati članak u kojem ispituje kako se formiraju cijene na tržištu na kojemu kupci traže najpovoljnije cijene, a prodavači simultano namještaju svoju najbolju cijenu uzimajući u obzir ponašanje kupaca. Ovim je člankom istraživanje u sklopu te teorije intenzivirano sljedećih desetljeća. Rad nagrađenog trojca u tom je razdoblju uspio ispitati niz karakteristika različitih tržišta te odgovoriti na mnoga postavljena pitanja, zamjenjujući ih novim pitanjima. Dva su važna saznanja proizašla iz tih istraživanja.

Prvo, ovim su tržištima (search markets, tržišta s intenzivnim faktorom traženja među sudionicima), svojstveni takozvani vanjski efekti, a koje u obzir ne uzimaju pojedini sudionici. Konkretno to znači da intenziviranje potrage za poslom kod jednog pojedinca smanjuje izgledne svim drugim tražiteljima posla, a povećava mogućnost pronalaska radnika zainteresiranih poslodavaca. Laureati su tako u nekoliko navrata pokazali svojim istraživanjima da neregulirano tržište ne rezultira povećanom efikasnošću. Drugi uvid odnosi se na sličan problem. U svijetu s troškovima traženja moguće je ostvariti nekoliko tržišnih ishoda, na suprot klasičnom modelu koji nudi unikatan i efikasni ishod. To je dokazao Diamond, koji je istaknuo i da samo jedan od njih može biti najbolji, što automatski sugerira kako je poželjno da se vlada upliće u poslovanje na tržište i pokuša potaknuti realizaciju toga najboljeg ishoda. Rezultat angažmana laureata na toj problematiki je Diamond-Mortenesen-Pissarides metoda, danas najkorišteniji alat za analizu nezaposlenosti, formiranja nadnica i otvaranja radnih mjesta. Kada tražitelj posla i poslodavac nađu jedan drugoga, nadnica se utvrđuje na temelju trenutačne situacije na tržištu rada (broju nezaposlenih i broju dostupnih radnih mjesta), pa se model stoga može koristiti za procjenu efekata različitih činitelja na tržištu rada na nezaposlenost, prosječno trajanje razdoblja nezaposlenosti, broj otvorenih radnih mjesta i realnu nadnicu. Ti činitelji mogu uključivati razinu naknade za nezaposlenost, realnu kamatu, efikasnost agencija za zapošljavanje, troškove zapošljavanja i otpuštanja i slično. Metoda koju su razvili dala je teoretskom dijelu praktičan i upotrebljiv instrument na neki način opravdavajući desetljeća razvoja temelja teorije traženja.

Ovogodišnja Nobelova nagrada za ekonomiju nesumnjivo se približila konkretnijim teorijama realne upotrebljivosti u svakodnevnoj ekonomiji, što je bilo upitno u slučaju prošlogodišnjih laureata Elinora Ostroma i Olivera Williamsona, čiji rad mnogi zapravo i nisu uspjeli razumjeti. Odluka da se nagradi doprinos koji problematizira rad i tržište rada prije svega, nesumnjivo je dijelom i politička odluka radi gađanja trenutačnog sentimenta, ali je neosporno riječ o razumljivim i konkretnim tezama. Slijedom toga i aplikacija teza da leko je uvjerljivija, što pokazuje uporaba DMP metode kao analitičkog alata. Jedan od vjerojatno najpametnijih zaključaka, savršeno konkretn, jest da velikodušne naknade za nezaposlenost uzrokuju još veću nezaposlenost i još dulje traženje posla, što je izvrsno voda na mlin recanjima socijalnih davanja u posljednje vrijeme. Nije to aritmetrično uzimanje nezaposlenima, to je znanost.

S druge strane daljnje inzistiranje na angloameričkom krugu baš i ne oduševljava, uzme li se u obzir stalna vrtinja mikromotiva, bez pokušaja da se svijetu ponude uvjerljive makroteorije i nove ekonomske paradigme. Upravljanje javnim dobrima i analiza tržišta rada sve zvuče super, no činjenica je da su to teorije posve ograničenog dometa, koje gađaju određene aspekte, dok svijetu trebaju nešto općenitije pristupi i analiza najosnovnijih kanona. Pitanje je je li zaista analiza tržišta rada ili nekretnina ključna u svijetu čiji se osnovni ekonomski model osipa i kojemu treba promjena fundamenta? Kapitalizam sve više podsjeća na čovjeka koji neprekidno pada niz stepenice i svaki put uvjerava sve oko sebe da je s njim sve sasvim u redu. Malo se natukao, neka mu daju malo prostora da dođe do zraka. Ipak, čini se da pati od jakog unutarnjeg krvarenja, pa krpanje i poboljšavanje ovog ili onog neće baš spasiti pacijenta. Treba mu, čini se, neki sasvim novi doktor s poznavanjem alternativne medicine jer ova ponavljanja prokušanih metoda iz godine u godinu ne djeluju previše uvjerljivo.