DORH i sud zataškavaju Vladino sudjelovanje u davanju mita

Umjesto zbog posredovanja u podmićivanju Polančecu se sudilo samo zbog ‘plaćanja fakture koja nije imala podlogu u stvarno obavljenu poslu’. Pozivamo poduzetnike da iznesu svoje probleme. Tragom vaših napisu, upućivanjem na apsurde u pojedinačnim slučajevima upozoravat ćemo na nedostatke sustava u cijelosti i tako poduprijeti čitatelje Lidera kao pojedine u njihovim nerazmjernim sporovima s glomaznom državnom upravom.

Više čitatelja javilo se nakon prepucavanja između Vladimira Šeksa i Damira Polančeca o tome tko laže u povodu presude zbog ‘plaćanja pola milijuna kuna odvjetniku Petru Miletiću za pisanje nepotrebne studije’. No jedan čitatelj (podaci u redakciji) posebno me zainteresirao svojom analizom.

Prema čitateljevom shvaćanju, bila je riječ o klasičnom kaznenom djelu davanja i primanja mita, a ne samo o plaćanju fakture koja nije imala podlogu u stvarno obavljenu poslu. Ali da se sudilo zbog podmićivanja, a ne samo zbog neosnovanog plaćanja, onda bi zbog davanja mita na optuženičkoj klupi uz Polančeca bila Vlada. Čitatelj ima pravo da u ovom slučaju ne treba vjerovati ni Vladi, ni Polančecu, a ni sudu, kao i da to treba objaviti.

Prema čitateljevom mišljenju, Polančec nije kriv samo za ono za što se teretio u spornom sudskom postupku nego i za posredovanje u davanju mita (produljeno kazneno djelo, stjecaj kaznenih djela). Pritom Polančec nije za mito isplatio svoj novac, nego Vladin, a premijer i Vlada zadužili su ga da posreduje u davanju mita.

Polančec je na sudu izjavio da je premijer Ivo Sanader od njega zatražio da riješi problem zaostalih isplata radnicima Borova srpske nacionalnosti i pritom ‘potroši što manje novca’. I nakon toga je Polančec Petru Miletiću i ostalim odvjetnicima ponudio 2,3 milijuna kuna iako su oni tražili 4,5 milijuna. Čitatelj kaže da je Polančec u obrani naveo da je stvarni razlog plaćanja fakture (500.000 kuna odvjetniku Miletiću) nešto drugo, odustanak tog odvjetnika (zastupnika radnika Borova srpske nacionalnosti) od naplate zatezne kamate u predmetima u kojima su, ili bi, prema sudskoj odluci radnici imali na to pravo. Iznos kamate, prema Polančecovim navodima, višestruko je premašivao iznos plaćen na osnovi fiktivne fakture, pa je tako izvučena korist za državni proračun.

Čitatelj dokazuje da su u svemu tome pobrkani lončići. Vlada je počela raditi posao državnog odvjetnika, a podmićeni je odvjetnik umjesto interesa tužitelja (svojih dotadašnjih klijenata) počeo zastupati državni interes – za pristojan ‘honorar’ od 500.000 kuna. Za zaštitu državne imovine mjerodavno je Državno odvjetništvo (čitatelj misli na vođenje sudskih postupaka za ili protiv države). Ono je u bilo kojoj fazi spornoga sudskog postupka moglo predlagati nagodbu s tužiteljima, pa i onu koja bi isključivala isplatu zateznih kamata, ako bi tužitelji na takvu nagodbu pristali.

A honorar od 500.000 kuna odvjetnik Miletić dobio bi i legalno na temelju ovrha jer je uobičajeno da odvjetnici nagradu za zaštitu u takvim postupcima ugovaraju prema uspjehu u sporu. No odvjetnik Miletić, smatra čitatelj, procijenio je da mu se više isplati prodati vlastite klijente ‘radi viših interesa’, dakako, ne zaboravljajući pritom ni svoje interese.

Čitatelj zaključuje, znala je Vlada, znao je Vladin izaslanik (Polančec je podmitio odvjetnika Miletića), znalo je Državno odvjetništvo jer je sklapalo nagodbu. Čitatelj se pita i je li znao sud pred kojim se vodio postupak. Kad je pak riječ o sucu Ivanu Turudiću, čitatelj upozorava da je kazneni sud vezan činjeničnim opisom, a ne pravnim kvalifikacijama.

Čitatelj na kraju nudi i besplatan pravni savjet izigranim strankama (bivši radnici Borova srpske nacionalnosti). Čitatelj misli da imaju pravo na naknadu štete, ovaj put od odvjetnika koji ih je ‘prodao’, a možda i od države čija je Vlada sudjelovala u podmićivanju njihova odvjetnika.

Od sve više čitatelja dobivam i upite o tzv. obveznim prekršajnim nalozima i o naplati kazni za prometne prekršaje na nekakvim ‘papirima bez pouke o pravnom lijeku’. Na te upite nemam odgovora, činjenica je da raste broj zakonski propisanih situacija u kojima hrvatski građani nemaju pravo na (dvo)stupanjsku sudsku zaštitu od policajaca, poreznika i ostalih službenika državne uprave. O tome sam dosad uistinu mnogo pisao, ali mjerodavni se i dalje na sve to oglušuju.