Nakon brainstorminga (oluje mozgova) sinektika se smatra drugom najraširenijom tehnikom kreativnog mišljenja. Složenija je od brainstorminga, a glavno su joj oružje analogije.
U vijeku novog, uvijek bolje, uvijek dalje i više… zahtjevi su globalnog tržišta i tko u toj utakmici nije dobar igrač, naprosto – ispada. Suvremeni su teoretičari zato posvetili brojna istraživanja i uložili mnogo truda u iznalaženja alata kojima je moguće probuditi inovativnost i izvući skrivene rezerve kreativnosti u svakoga od nas. Tako su se razvile tehnike kreativnog mišljenja, a jedna od njih je sinektika.
Danas se sinektika smatra drugom najraširenijom grupnom tehnikom nakon brainstorminga (oluje mozgova). Najjednostavnije, riječ je o tehnici kojom se u grupi otkrivaju zajedničke veze između pridržano nepovezanih elemenata. Grupa dolazi do rješenja pomoću mnogih analogija koje traži, mijenja i zamjenjuje, sve dok ih ne dovedu do novog, inovativnog rješenja.
Sinektičko razmišljanje često se u literaturi naziva mentalnim fliperom. Početni problem se poput metalne kugle odbija od različitih okidača ideja. Mijenjanjem početnog problema mijenja se i konačni rezultat ove igre. Ova je igra, ustvari, kreativni um na djelu. U sinektici je možda najaznije uvriježeni način razmišljanja zamijeniti neobičnim.
Sinektika je grupna tehnika kreativnog mišljenja. Izraz ‘sinektika’ dolazi od grčke riječi ‘synectikos’, što znači povezati različito, tj. povezati ono što je dosad bilo nepovezano. Tehniku su 1960. godine razvili William J. Gordon i G. Prince kao istraživači u Grupi za inventivni dizajn (Invention Design Group) u konzultantskoj kući Arthur D. Little kao nastavak ili proširenje brainstorminga. Od oluje mozgova jest dosta dugotrajnija i mnogo složenija. Obično traje dulje od 120 minuta. Druga je razlika u tomu što uvodi analogije (metafore) i strukturu u proces generiranja novih ideja. Analogije su glavno oružje sinektike. Prva je faza upoznavanje s problemom koji se rješava. Studionici se upoznaju s fazama koje slijede, s pravilima i terminologijom. U ovom slučaju polaznici cijelo vrijeme ne znaju koji problem zapravo rješavaju.
Druga je faza odlaganje problema i traženje analogija. U toj je fazi je najvažnije što više potisnuti problem koji se rješava. Cilj je pronaći analogije koje asociiraju na početni problem. Analogija mora biti takva da što bolje supstituiru problem. Treća je faza povezivanje. Cilj je povezivanja vratiti se s područja mašte, fikcije i sanjarenja u područje realnosti, stvarnosti i u okvire našeg polaznog, početnog problema. U fazi povezivanja radimo projekciju svih analogija natrag na naš originalni problem. Dakle, sve što smo primijenili kako bismo riješili problem na analogiji sada koristimo na originalnom problemu.
U cijelom je postupku vrlo bitan facilitator ili voditelj, osoba koja sudjeluje u sinektici tako što kontrolira njezino odvijanje. Dobar facilitator je pola uspjeha. Drugu polovinu čini motiviran tim. Facilitator upravlja procesom i nikad ne nudi svoja rješenja. Uloga facilitatora, je prije svega, osloboditi kreativnost tima. Tim je taj koji je zadužen za rješenja. Nametanje svojih ideja strogo je zabranjeno, jer je to jedan od oblika manipulacije timom.
Za sinektiku je, kao i za oluje mozgova, posebno važna količina novih ideja. Na količinu novih ideja najviše utječe klima među članovima tima. Zadatak facilitatora je stvoriti poticajnu klimu, sprječavati konflikte, primjedbe, i to, pogotovo kod pomalo neobičajenih ideja, ekscentričnih ili heretičkih i apsurdnih. Drugi zadatak facilitatora je pokrenuti članove tima kako bi se ideje pretvorile u ostvarive planove, tj. kako bi se počele ostvarivati. Treći zadatak facilitatora je pobuditi kreativnost između svih članova tima, tj. poticati sve pozitivne procese i suzbijati sve negativne kako bi se dobio što veći efekt sinergije.
