S Marloweovim ‘Faustom’ redatelj Srećko Borse uhvatio se ukoštač još 90-ih, kad je u njujorškom teatru LaMami režirao i sâm igrao Fausta. No Borseova vizija tog teksta i dalje nije dorećena i jasna.
Nakon prošlogodišnje sezone, koju je bez dvojbe obilježila predstava ‘Kauboji’, najava prve jesenske premijere Teatra Exit obećava je za gledatelje zahtjevniji početak, stoga i odmak od egzitovske poetike na koju smo naviknuli. Izbor Marloweova ‘Fausta’ možda ipak nije bio dovoljan za takvo što. Činjenica jest da je Faustov lik, zauzevši važno mjesto u svjetskoj literaturi, nedovoljno prisutan na domaćim pozornicama te da onaj Marloweov koji živi u sjeni Goetheova remek-djela svakako zaslužuje inscenaciju – danas možda više nego ikada. Problem je u tome što bi utvrđivanjem te činjenice priča tek trebala započeti, a ovdje je, čini se, ono poslužilo kao zaključak. Dakle postavljanje Marloweova postalo je samo sebi svrhom.
Redatelj predstave Srećko Borse (ex-Montažtroj) prvi se put uhvatio u koštar s Marloweovim Faustom potkraj devedesetih, kada je u njujorškom teatru LaMami režirao i sâm igrao Fausta, da bi nekoliko godina kasnije s novom adaptacijom istog teksta gostovao u zagrebačkoj Tvornici kulture. Exitov ‘Faust’ treći je pokušaj Borseova suočavanja s istim tekstrom i s faustovskim pitanjem općenito. Osobitost njegove adaptacije jest čitanje Fausta kroz prizmu muško-ženskog odnosa, točnije seksualnosti koja je glavna osnovica predstave i osnova za komunikaciju likova.
