Babić: – Za ovim se stolom pokazuje, a i u poslu osjeti, da su odnosi s javnošću pretežno ženska industrija. Gospo dine Žekiću, što vi na to kažete, zašto su žene nadjačale muškarce u PR-u?
Žekić: – Djelatnost odnosa s javnošću sve je važnija kao sastavni dio korporativnog upravljanja u gospodarstvu i ukupnog rada institucija u javnom sektoru. Kao struka najpodložniji smo svim promjenama u okružju. Zato je važno da se stalno stručno usavršavamo, obrazujemo, prihvaćamo nove standarde.
Jusić: – Iz obrambene pozicije PR zauzima aktivnu. Ne zapošljava se PR-ovca jer treba maknuti nekog s vrata ili braniti kompaniju. Važno je pozicionirati stranku među vodstvo kompanije, na tome trebamo raditi. U tri-četiri godine članstvo u HUOJ-u povećalo se 50 posto. Ti se ljudi moraju educirati i razumjeti što se događa u gospodarstvu, industriji, tehnologiji. Koliko je to važno? Upravo gledam u filmu: žena kaže da je ‘communication director’, a naši to prevedu s ‘glasnogovornica’. Svijest o ulozi i stručnosti PR-ovca treba se širiti.
Žekić: – PR mnogi brkaju s glasnogovorništvom, pa tako ispada da svake jeseni najviše ‘glasnogovornika’ daje Varaždinsko-međimurska županija jer neupućeni misle da su to oni ljudi koji hodaju pred kamionom i viču: ‘Krupira, zelja, lukaa…!’
Bardić: – To je najčešća percepcija PR-a: ljudi koji služe za manipulaciju medijima. I svi su fascinirani riječju ‘spin’. Ja tu riječ ne upotrebljavam.
Žekić: – U modi su kojekakvi spin-doktori i samozvani nezavisni genijalci, ali oni su u pravim odnosima s javnošću zapravo sporedni likovi. U struci nemaju ni cijene ni ugleda, a u javnosti prodaju maglu. Struka je nešto sasvim drugo: školovani ljudi, organizirani, poštuju pravila struke, istinu i rezultat. U tom smislu moramo braniti svoj dignitet.
Colić: – Jedan je aspekt i način na koji muškarci razvijaju profesionalnu karijeru, i to vezan uz položaj PR-a u kompanijama. Oni ambiciozni idu na područja na kojima je put drugačiji, gdje se sudjeluje u donošenju odluka i gdje se jednog dana mogu naći na visokim menadžmentskim pozicijama ili postati glavni direktori, što je, ako dolazite iz PR-a, manje vjerojatno.
Jusić: – Sve se više PR tretira kao strateška funkcija. Dugo se o njemu razmišljalo isključivo kao o glasnogovorništvu. Pozicioniranjem struke ta će funkcija postati sve važnija i privlačit će sve više muškaraca. To se sada čini prilično trendovskim, sa ‘šušurom’, koktelima i sličnim. Međutim, to je vrlo ozbiljan posao, vrlo složen. Posao PR-a podrazumijeva bavljenje s više stvari istodobno, što je ženama mnogo prihvatljivije. Žene se mnogo bolje snalaze kad im date ‘stotinu’ stvari koje trebaju organizirati prema mjerilu prioritetnosti i držati pod kontrolom. Tu je i emocionalna inteligencija, kod žena izraženija.
Maras Juričić: – U našoj je tvrtki situacija drugačija jer nerijetko posluju s tvrtkama koje su u dominantno ‘muškom sektoru’, pa je bilo situacija u kojima sam ja bila jedina žena u Meritor Mediji. Muškarci češće rade s klientima iz sektora poput autoindustrije i tehnologije, i možda je rješenje za nas u industriji privlačiti muški kadar upravo u te niše u kojima žene katkad nemaju interes. Nažalost, naš je primjer iznimka zbog naše specijaliziranosti, činjenica je da je u PR industriji ipak više žena.
Colić: – Taj trend nije samo naš. I globalno gledajući, više od 60 posto zaposlenika u PR tvrtkama jesu žene. Promotre li se mlađe generacije, istaknula bih da zabrinjava premalo muškaraca u djelatnosti, što nije dobro jer postoji opasnost da to postane isključivo ženska profesija. Bez obzira na to što se možemo složiti da žene imaju neke prirodne predispozicije, treba uspostaviti ravnotežu. Treba nastojati ne izgubiti muški kadar, kao struka moramo raditi na tome.
Bardić: – PR je kod nas i u svijetu prirodno naslonjen na novinarstvo, u kojem također dominiraju žene. Većina nas došla je iz novinarske struke. PR je relativno mlada djelatnost u Hrvatskoj, pa je i to razlog zbog kojeg je među PR-ovcima mnogo bivših novinara.
Žekić: – Prije nego što sam postao predsjednikom, u dva mandata bio sam potpredsjednik UO-a HUOJ-a. U tome prvom potpredsjedničkom mandatu bila su samo dvojica muškaraca, danas nas je u tijelima HUOJ-a nešto više. U cjelini u struci brojnice su žene, čemu se ne treba čuditi. Treba možda reći da su žene ipak višnije komuniciranju: lakše uspostavljaju kontakt, nekako lakše rade taj posao, vrijedne su i odgovorne, a nama muškarcima katkad se spočitava da smo impulzivniji i površniji. Istina je da ima zanimanja u kojima se žene neopravdano zapostavlja, ali može se reći da u PR-u dominiraju.
Colić: – Jedan je aspekt i način na koji muškarci razvijaju profesionalnu karijeru, i to vezan uz položaj PR-a u kompanijama. Oni ambiciozni idu na područja na kojima je put drugačiji, gdje se sudjeluje u donošenju odluka i gdje se jednog dana mogu naći na visokim menadžmentskim pozicijama ili postati glavni direktori, što je, ako dolazite iz PR-a, manje vjerojatno.
Jusić: – Sve se više PR tretira kao strateška funkcija. Dugo se o njemu razmišljalo isključivo kao o glasnogovorništvu. Pozicioniranjem struke ta će funkcija postati sve važnija i privlačit će sve više muškaraca. To se sada čini prilično trendovskim, sa ‘šušurom’, koktelima i sličnim. Međutim, to je vrlo ozbiljan posao, vrlo složen. Posao PR-a podrazumijeva bavljenje s više stvari istodobno, što je ženama mnogo prihvatljivije. Žene se mnogo bolje snalaze kad im date ‘stotinu’ stvari koje trebaju organizirati prema mjerilu prioritetnosti i držati pod kontrolom. Tu je i emocionalna inteligencija, kod žena izraženija.
Maras Juričić: – U našoj je tvrtki situacija drugačija jer nerijetko posluju s tvrtkama koje su u dominantno ‘muškom sektoru’, pa je bilo situacija u kojima sam ja bila jedina žena u Meritor Mediji. Muškarci češće rade s klientima iz sektora poput autoindustrije i tehnologije, i možda je rješenje za nas u industriji privlačiti muški kadar upravo u te niše u kojima žene katkad nemaju interes. Nažalost, naš je primjer iznimka zbog naše specijaliziranosti, činjenica je da je u PR industriji ipak više žena.
Colić: – Jedan je aspekt i način na koji muškarci razvijaju profesionalnu karijeru, i to vezan uz položaj PR-a u kompanijama. Oni ambiciozni idu na područja na kojima je put drugačiji, gdje se sudjeluje u donošenju odluka i gdje se jednog dana mogu naći na visokim menadžmentskim pozicijama ili postati glavni direktori, što je, ako dolazite iz PR-a, manje vjerojatno.
Jusić: – Sve se više PR tretira kao strateška funkcija. Dugo se o njemu razmišljalo isključivo kao o glasnogovorništvu. Pozicioniranjem struke ta će funkcija postati sve važnija i privlačit će sve više muškaraca. To se sada čini prilično trendovskim, sa ‘šušurom’, koktelima i sličnim. Međutim, to je vrlo ozbiljan posao, vrlo složen. Posao PR-a podrazumijeva bavljenje s više stvari istodobno, što je ženama mnogo prihvatljivije. Žene se mnogo bolje snalaze kad im date ‘stotinu’ stvari koje trebaju organizirati prema mjerilu prioritetnosti i držati pod kontrolom. Tu je i emocionalna inteligencija, kod žena izraženija.
Maras Juričić: – U našoj je tvrtki situacija drugačija jer nerijetko posluju s tvrtkama koje su u dominantno ‘muškom sektoru’, pa je bilo situacija u kojima sam ja bila jedina žena u Meritor Mediji. Muškarci češće rade s klientima iz sektora poput autoindustrije i tehnologije, i možda je rješenje za nas u industriji privlačiti muški kadar upravo u te niše u kojima žene katkad nemaju interes. Nažalost, naš je primjer iznimka zbog naše specijaliziranosti, činjenica je da je u PR industriji ipak više žena.
Colić: – Jedan je aspekt i način na koji muškarci razvijaju profesionalnu karijeru, i to vezan uz položaj PR-a u kompanijama. Oni ambiciozni idu na područja na kojima je put drugačiji, gdje se sudjeluje u donošenju odluka i gdje se jednog dana mogu naći na visokim menadžmentskim pozicijama ili postati glavni direktori, što je, ako dolazite iz PR-a, manje vjerojatno.
Jusić: – Sve se više PR tretira kao strateška funkcija. Dugo se o njemu razmišljalo isključivo kao o glasnogovorništvu. Pozicioniranjem struke ta će funkcija postati sve važnija i privlačit će sve više muškaraca. To se sada čini prilično trendovskim, sa ‘šušurom’, koktelima i sličnim. Međutim, to je vrlo ozbiljan posao, vrlo složen. Posao PR-a podrazumijeva bavljenje s više stvari istodobno, što je ženama mnogo prihvatljivije. Žene se mnogo bolje snalaze kad im date ‘stotinu’ stvari koje trebaju organizirati prema mjerilu prioritetnosti i držati pod kontrolom. Tu je i emocionalna inteligencija, kod žena izraženija.
Maras Juričić: – U našoj je tvrtki situacija drugačija jer nerijetko posluju s tvrtkama koje su u dominantno ‘muškom sektoru’, pa je bilo situacija u kojima sam ja bila jedina žena u Meritor Mediji. Muškarci češće rade s klientima iz sektora poput autoindustrije i tehnologije, i možda je rješenje za nas u industriji privlačiti muški kadar upravo u te niše u kojima žene katkad nemaju interes. Nažalost, naš je primjer iznimka zbog naše specijaliziranosti, činjenica je da je u PR industriji ipak više žena.
Zinka Bardić: – Online komuniciranje tjera PR-ovce u školske klupce. Tjera ih da sami sa sobom raščiste o čemu je riječ. To se događa sada, a literature nema. Prisiljeni ste proučavati današnje slučajeve jer je literatura nerijetko zastarjela čim izađe. Komuniciranje putem društvenih mreža pruža novu dimenziju neposrednom komuniciranju. Međutim, novi alat najprije trebate proučiti i svladati sami, a zatim to morate prenijeti klijentu, objasniti mu što je to i zašto je važno.
Marina Bolanča Radunović: – Imamo vrlo aktivnu populaciju koja se nije naviknula na internet i voli tisak, ali i mladu generaciju kojoj je internet potpuno prirodno mjesto prikupljanja informacija. Moramo balansirati i dosegnuti i jednu i drugu. Informacije moramo prilagoditi tako da dospiju i jednoj i drugoj. Elektronički mediji vuku tiskane, tiskani elektroničke.
Žekić: – Treba naglasiti da ovaj naš posao u posljednjem desetljeću veoma raste. Odnosi s javnošću kao djelatnost nisu samo ono što se vidi u odnosima s medijima nego i ono što se ne vidi odmah, ali osjeti se kao rezultat korporativnog upravljanja ili djelovanja svih vrsta organizacija – razvoj svijesti da je komunikacija dio kompletnog upravljanja. Nema dobre kompanije s dobrim proizvodom bez dobrog internog i eksternog komuniciranja. Isto vrijedi i za javnu upravu i samoupravu.
Babić: – Lani smo zaključili da je bit problema pozicioniranja PR kao stratešku funkciju u tvrtki. Kako su razlike između agencija i korporativnog PR-a, odnosno prednosti?
Jusić: – Agencija je dobra u savjetodavnoj ulozi i ona nikad ne može biti dovoljno uključena u interne procese kompanije. Netko vas mora promatrati izvana, vašu cjelokupnu gospodarsku i poslovnu poziciju. U kompanijama često smo okrenuti sami sebi i unutarnjim mehanizmima, zato neke stvari jednostavno ne vidimo i ne možemo vidjeti. Vanjski su savjetnici dodatna veza sa svijetom i zrcalo, a korisni su i u anticipiranju trendova.
Bolanča Radunović: – Prije nego što sam se zaposlila u agenciji, radila sam u korporativnom PR-u, zato mogu posvjećiti da u tvrtki čovjek često vrti isti film i ne može vidjeti široku sliku. Dobra suradnja s agencijom može omogućiti bolje sagledavanje industrije i tržišnog trenutka općenito. Partnerski odnos na relaciji klijent – agencija nerijetko mogu biti višestruko korisni i često izlaze izvan okvira klasičnoga komunikacijskog savjetovanja.
Colić: – Agencije nerijetko imaju i više iskustva u rješavanju problema na koje korporativni PR-ovci ne naižače često ili koje još nisu svladali, a agencija je to radila bezbroj puta. Zato su vrijedne partnerice u odlučivanju i anticipiranju problema. U tom strateškom dijelu mogu dati mnogo vredniji doprinos nego ako se s njima surađuje jedino u operativi.
Maras Juričić: – Ključne su stvari sinergija i partnerstvo. Prednost je agencija to što naši ljudi ne sjede svakodnevno u tvrtki, što može biti izazov zbog pristupa informacijama, ali jest prednost. Dobiva se objektivna slika. Ključno je da agencije imaju snagu za savjetovanje klijenta, za to da kažu sve što misle da trebaju, da upozore na neke trendove i ako nisu po volji klijentu.
Bardić: – Dotaknula bih se javnog sektora, u kojem su komunikacije mnogo manje razvijene, ali jednako važne kao i u korporativnom sektoru. Kolege iz javnog sektora mnogo se teže uspjevaju pozicionirati u upravljačku strukturu. S druge strane agencije u poziciji da mogu reći više menadžmentu od internih PR-ovaca. To je važna, katkad po malo riskantna, uloga. Upravo zato što ih se angažira za to, menadžer katkad ima više volje raspoložiti agencije nego ono što im govori zaposlenik.
Colić: – Da, svojeg čovjeka često niste spremni raspoložiti, a stručnjaka iz agencije i njegovo mišljenje uvažava se kao autoritet. U tom smislu agencije kao partnerice mogu pomoci i boljem pozicioniranju internog PR-a.
Bolanča Radunović: – Odnos između agencija i PR odjela u tvrtkama ili institucijama nije u suprotnosti, dapače, dopunjuju se. Bez obzira na kompetentnost korporativni PR-ovac ne može pokriti sve potrebe i izvršiti zadatke u svakom trenutku. I obrnuto, agencija ne može zamijeniti nepostojanje PR-ovca u organizaciji. Važno je shvatiti ne da se bez PR-a ne može, nego da bi bez njega bilo teško i manje uspješno. To se najbolje može vidjeti u ulaganju tvrtke u komuniciranje sa svojim zaposlenicima, ali i s vanjskim okruženjem, i načinu rangiranja svojeg PR odjela.
Babić: – Internet je za medije velik trend i izazov. Koliko je internet izazov i za PR industriju? Reagira li se na trendove? Tko je zadužen za virtualni svijet?
Bolanča Radunović: – Ne može se uspješno raditi ovaj posao ako se pritom ne prate trendovi. Internet i općenito novi mediji nisu nam došli naglo, bili smo svjesni vala koji dolazi i, naravno, spremno smo ga dočekali. To je dio našeg posla i s njim se nosimo. Iz dosadašnjeg iskustva mogu reći da smo izazove novih medija uspješno uklopili u komunikacijske strategije iako oni imaju mnogo više potencijala nego što je iskorišteno.
Colić: – To nije posao samo nekih specijaliziranih agencija. Komuniciranje na internetu i putem novih medija sastavni je dio PR-a, to je naše prirodno područje rada. Internet je danas vrijedan i nuždan alat za komuniciranje. Štoviše, gotovo je idealan za PR jer omogućuje izravnu dvosmjernu komunikaciju s krajnjim sugovornikom, bez posrednika.
Babić: – Stavlja li internet moć u vaše ruke ili u ruke korisnika?
Bolanča Radunović: – Moć koju donosi tako brza dvosmjerna komunikacija mora biti u našim rukama. Za taj uspjeh jako je važno da se kao organizacija znate potpuno otvoriti takvoj vrsti komunikacije. Svjesni smo da informaciju ‘hendlamo’ vrlo brzo, bez odgođe ili zastajkivanja. To je pravi izazov i pravi način komunikacije koju smo kroz sve druge kanale pokušavali dosegnuti. Tu to stvarno možemo, u tome se krije velik uspjeh.
Lejo: – Komunikacija na internetu donosi i nove izazove. Postoji npr. šačica nezadovoljnika koji su uvijek negativni na forumima, u komentarima članaka ili na društvenim mrežama. A internet je teško ili gotovo nemoguće kontrolirati, sve je otvoreno. Na Twitteru informacije se razmjenjuju kao na burzi, brzinom svjetlosti. I ne znamo gdje će te informacije završiti. Društvene su mreže drastično promijenile komunikaciju jer spajaju PR, marketing, prodaju i direktnu komunikaciju s korisnicima.
Jusić: PR, za razliku od marketinga direktno razgovara sa svojim publikom i temelji se na dijalogu, a društvene mreže samo su jedan od kanala kojima dolazimo do svojih korisnika.
Colić: Internet nam je mnogo prirodniji nego marketingu jer nam je i osjećaj da nemamo potpunu kontrolu prirodniji. Lakše s time živimo od marketinga, koji je do sada imao apsolutnu kontrolu: platiš oglasni prostor i točno znaš što za to dobiješ. Na internetu nema apsolutne kontrole.
Jusić: Zabrinjava me što mlade generacije PR-ovaca zastrašuju mrežom i zahtjevom da brzo reagiraju, pa im se prioriteti mijenjaju. Treba li reagirati na internet ili odgovoriti Lideru? Mislim da svi zavređuju jednaku pozornost, a to iskusni ljudi mogu procijeniti. Graditi sliku da nam društvene mreže prijete potpuno je pogrešno.
Maras Juričić: PR-ovci koji pišu na Facebooku nisu isti oni koji odgovaraju Jutarnjem listu ili Lideru. To su dva potpuno različita profila ljudi koja se kod nas, nažalost, zbog manjih proračuna i neznanja još brkaju. Osim toga Facebook nije jedini alat za online PR, no svakako je najbolje besplatno istraživanje tržišta. Istina je da na internetu nema kontrole, no upravo je to i prednost društvenih mreža. Pametne tvrtke znaju kako to okrenuti u svoju korist i korist potrošača koji internetom dobiva mnogo bržu informaciju. Nema ništa loše u tome da javno otvaramo neke probleme. To je oblik kriznog komuniciranja: krizu kad treba potaknuti da bismo je bolje i učinkovitije riješili. Na kraju krajeva, nužno je pokazati da se problemi rješavaju i da se na njima radi.
Lejo: Problem je s onima malobrojnim koji na internet plasiraju netočne informacije ili komentare bez argumenta i tako stvaraju negativnu percepciju. Privlače pozornost, potiču nezadovoljstvo i čine štetu, a vi se morate braniti s pozicije organizacije. To je rezultat klime u društvu, jalni smo na sve i svašta i svatko je ‘a priori’ kriv, pa i za ono što radi dobro.
Bardić: Htjela sam reći da online komuniciranje tjera PR-ovce u školske klupe. Tjera ih da sami sa sobom raščiste o čemu je riječ. To se događa sada, a literature nema. Komuniciranje putem društvenih mreža pruža novu dimenziju neposrednom komuniciranju. Međutim, najprije sam morate proučiti i svladati novi alat, a zatim to morate prenijeti klijentu, objasniti što je uopće to i zašto je važno. Neposredno komunicirati u realnom vremenu nije nimalo lako, ali to je smjer u kojem idemo.
Žekić: Novi mediji čine velike pomake u brzini i načinima komuniciranja. Oni će natjerati klasične medije da se prilagode novom vremenu. Nema više granica ni ograničenja u komuniciranju u realnom vremenu. To je sva kako nov iskorak u demokratizaciji društva i razmjeni informacija, ali i stvaranju novih centara odlučivanja i formiranja javnog mnijenja. Naime, danas su odlučivanje i ‘opinion making’ na drugoj strani komunikacijskog kanala, odlučuju korisnici, birači, a sve manje institucije. Tehnologija nosi napredak, ali i odgovornost.
Bardić: Više nisu rijetko ni nove male agencije koje se isključivo bave online komuniciranjem.
Colić: Ne bih se složila s time da smo društvenim mrežama mi dali snagu i relevantnost, ali ni da u tome imamo izbor. Davanje moći biraču, potrošaču, korisniku, to su sociološki i društveni trendovi današnjice. Da ih ignoriramo, i dalje bi ih bilo. Moramo učiti i iskoristiti sve što nam je na raspolaganju da bismo ih razumjeli i aktivno u njima sudjelovali.
Babić: Ni mediji ne znaju kako će i što će s online sadržajem. Kako u tim uvjetima plasirati vijest?
Žekić: Danas više od 50 posto informacija u medijima dolazi iz PR-a. Teoretski, da jednog dana kao taksisti kažemo kako nećemo raditi, mediji bi izgledali krezubo. Da bismo plasirali u medije vijest za svojeg poslodavca ili klijenta, moramo se prilagoditi mediju, svejedno je li riječ o Lideru ili o dnevnim novinama.
Bolanča Radunović: Imamo vrlo aktivnu populaciju koja se nije naviknula na internet i voli tisak, ali i mladu generaciju kojoj je internet potpuno prirodno mjesto prikupljanja informacija. Moramo balansirati i dosegnuti jednu i drugu. Informacije moramo prilagoditi tako da dospiju i jednoj i drugoj. Elektronički mediji vuku tiskane, tiskani elektroničke. Možda će za deset godina sav online sadržaj biti plaćen, ali vjerujem da tisak neće izumrijeti.
Žekić: Tiskani mediji neće izumrijeti, ali bit će drukčiji. Neki će mediji propasti, a neki će se morati prilagoditi. Moraju se mijenjati jer nema prostora za sve. Iako imamo mnogo portala, kanala kabelske televizije, sadržaj je siromašan. Nekoć je najveća ‘faca’ u tvrtki bio tehnički direktor, danas je direktor prodaje i marketinga, a uz bok njima PR menadžer.
Bardić: Budućnost je brza i u realnom vremenu. Na to ćemo morati biti spremani, i klijenti i PR-ovci. Osnovno pravilo postaje pravilo iz krize: sve što napraviš moraš napraviti u 24 sata. Ulazimo u doba stalne krize.
Maras Juričić: Ravnoteže mora biti, tradicionalni PR ipak ne treba zapostaviti. Nije sve online. Facebook sutra može doživjeti potpun krah. Što će onda raditi ljudi koji su se specijalizirali za to ili se fokusirali samo na to ako nemaju plan B?
Lejo: Pa, npr. Twitter u Hrvatskoj uopće nije masovno prihvaćen, a vani je hit.
Bardić: Ne bih se složila. Od 10-ak tisuća tviteraša u Hrvatskoj ondje je možda upravo 50 najvažnijih ‘opinion lidera’ na nekom području. Na Twitteru također postoje…
Dražena Lejo: Komunikacija na internetu donosi i nove izazove. Postoji npr. šačica nezadovoljnika koji su uvijek negativni na forumima, u komentarima članaka ili na društvenim mrežama. A internet je teško ili gotovo nemoguće kontrolirati, sve je otvoreno. Na Twitteru informacije se razmjenjuju kao na burzi, brzinom svjetlosti. I ne znamo gdje će završiti.
Bardić: Ali nije uvijek, za svakog i za svaku temu važna masovnost, kvantiteta, nego kvaliteta. Stotinu ‘geekova’ u nekom slučaju može biti važnije od grupe na Facebooku ili nekih novina.
Lejo: No razvoj je jako teško predvidjeti. Možda društvene mreže za godinu-dvije budu najmasovnija komunikacija, a možda propadnu kao što je propao dot-com.
Bardić: Morate biti ondje gdje su vam važni ljudi, ciljana publika. Ako su na Twitteru – idete na Twitter.
Lejo: Online komunikacija samo je jedan od aspekata naše struke. Mnogo je veći problem kriza kojoj ne nazivamo kraj. Počela je kao širenje prostora za PR, a zapravo nam sužava prostor jer se smanjuju proračuni. Vraćamo se u prošlost u kojoj se u glasima za tvrtke traži PR-ovac, marketingaš i direktor prodaje, sve u jednoj osobi. To je naša stvarnost. Ne izlazimo iz krize i ne znamo što će biti dogodine, a ni što će biti sa strukom. A za vrlo nisku cijenu očekuje se vrhunska usluga.
Bardić: Moramo raditi na licenciranju agencija da spriječimo ‘damping’ cijena.
Lejo: Pitanje je što će se dogoditi kad kriza završi. Tvrtke štede na PR-u, a onda nas zovu da popravimo situaciju. Ne možemo vrijeme vratiti tri mjeseca unatrag. To je prva zabluda, a druga je kad misle da će im PR zamijeniti marketing ako nemaju budžet za to.
Bardić: To traje. U krizi je najprije platio marketing, i to 2008., kad je PR rastao, ali 2009. i taj je rast stao. Bit će zanimljivo vidjeti kakvi će biti rezultati za 2010.
Bolanča Radunović: Iz perspektive agencije naša je profiliranost veoma važna. Morat ćemo integrirati aktivnosti i prezentirati klijentu cjelovitu komunikacijsku strategiju jer jedino tako možemo biti učinkoviti i realizirati sve što nam je klijent dao u zadatak.
Jusić: Kriza je mnogo bolje pozicionirala interne komunikacije nego dosad. Stvorilo se ozračje da se internom komunikacijom mora mnogo više baviti. Ljudi se boje za posao, za plaće, treba ih motivirati. Do sada je bilo ‘fešta’ i ‘teambuildinga’, danas je toga sve manje. Zato je za kompaniju jako važno postaviti interne komunikacije.
Bardić: Kriza nosi vijesti ili glasine o velikom smanjenju broja zaposlenih, padu prihoda, mogućem rezanju prava, prodaji. Nužno je interno komunicirati, informirati i edukirati. Svaki je zaposlenik u toj situaciji potencijalni komunikator i potencijalna kriza.
Maras Juričić: Moramo se prestati koristiti floskulom da je kriza prilika. Kriza nije prilika, odnosno prilika je samo za one koji su na nju bili spremni i očekivali su je te koji su napravili sve da se iz nje kvalitetno izvuču. To se odnosi i na nas u PR-u.
Colić: Za PR kriza uistinu može biti prilika ako imate kompetentnog PR-ovca za stolom. To su situacije u kojima su vas uistinu svi spremni slušati i uvažavati vaše preporuke. Ako tada dobro odradimo posao i pokažemo što možemo, trajno zauzimamo bolju poziciju.
Jusić: Kad je riječ o PR-u, uvijek se mnogo očekuje. Ljudi misle da sve možemo napraviti ljepše i bolje i da mnoge možemo uvjeriti u svašta.
Bardić: Katkad je najbolje da nešto ne izade, a ne da se tek kad izađe vidi kako je ispalio.
Lejo: Kriza je ipak prilika jer iz vas izvuče najbolje. Stres i kriza tjeraju vas na kreativnost. Genijalan je osjećaj kad uspijete u tome. Zato volim krize: možete napraviti izvrsne stvari i potpuno preokrenuti situaciju u svoju korist. Ona je poput bure koja raščišćava oblake. Opstati će oni najjači koji ulažu u sebe.
Babić: Ali proračuni su se smanjili. Fantastično je kad ostanu najači, ali prihodi su pali i kako će ih oni koji su preživjeli vratiti?
Lejo: Bit će teško naći zlatnu sredinu. Ako je nešto nekoć bilo napuhano, sada smo u drugoj krajnosti. A kvaliteta mora imati cijenu. Očekivanja su golema, a platilo bi se nula kuna.
Colić: Da, a uz to nitko ne želi investirati u istraživanja da bi se uistinu mogao mjeriti učinak PR-a. U tome leži velik problem vezan uz pitanje učinkovitosti i isplativosti ulaganja u PR.
Žekić: Kad je riječ o cijeni rada PR-ovaca i usluga koje pružaju klijentima, prije svega cijeni rada agencija, napravljene su pogreške. Autoindustrija se mnogo bolje snašla u ovoj krizi. Cijene automobila ostavila je istima ili ih malo snizila, ali dodala je nove usluge, jamstva i opremu kao dodatnu vrijednost za kupce. Kad se situacija poboljša, samo će ukinuti te pogodnosti, a osnovna će cijena ostati. Mi u PR-u bili smo prisiljeni sniziti cijene usluga. Klijenti su se smanjili proračuni, mi smo smanjili broj zapošlenika, cijenu usluga, ali klijenti i dalje očekuju kvalitetu usluge. Osim toga na tržištu su se pojavili oni koji se osjećaju PR-ovcima nakon jednodnevnog tečaja ili trodnevne konferencije, koji su napravili medvjedu uslugu struci. Klijenti moraju biti svjesni da nema kvalitetne usluge za cijenu ispod razine. Budžeti će se polako vraćati, a mi ćemo se pak morati bolje organizirati i cehovski se boriti za očuvanje svoje pozicije.
