Ovisnička koalicija: škverani, seljaci, taksisti i HTV-ovci

Kada dođu ‘mršave’ godine, svi koji su se navukli na državnu pomoć ili toleriranje monopolskog ponašanja naći će se na brisanom prostoru. Od prosvjeda nema koristi. Ni političari više nemaju čime kupovati mir.

Državna se blagajna neće brzo napuniti. Ovisnicima je najpametnije početi ozbiljno restrukturiranje. Što prije, to bolje. Milosti je sve manje.

Nastali se splitski škveranin, zagrebački taksist, slavonski poljoprivrednik i djelatnik Hrvatske televizije… Ne, nije riječ o početku dobrog vica. Kad bi se takvo društvo i sastalo, ništa ne bi bilo smiješno. Teme bi bile ozbiljne, a međusobno razumijevanje iznimno veliko, bez obzira na to što bi ti ljudi bili iz različitih djelatnosti i sociokulturnog miljea. Zajedničko bi im bilo to što su ogorčeni na vlast i društvo u cjelini koje ne iskazuje razumijevanje za probleme u kojima su se našli. I upravo sada, u najdubljoj recesiji, pokušava im se pogoršati ekonomski položaj.

Škverani, desetljećima naučeni da razliku između ugovorene prodajne cijene broda i nazidanih troškova pokrivaju porezni obveznici, sada su suočeni s mogućnošću da im tvrtke završe u stečaju. Ili, u najboljem slučaju, da mnogo zaposlenih ostane bez radnog mjesta.

Zagrebački taksist ne ljute se na državnu vlast, nego na gradsku, koja se usudila durnuti u ‘kolektivni monopol’ dosadašnjih držača dozvola za taksiranje. Baš sad kad je teško, dopušta se ulazak konkurencije koja bi mogla spustiti cijene taksist- usluga i uvesti nov model poslovanja: niže cijene, više vožnji, veća ukupna zarada.

Seljaci su stara priča. I oni bi ostatku društva za stolom mogli ispričati svoju tužnu priču o tome kako im se svako malo uskraćuju tako teško i uz pomoć HSS-a stečena poticajna prava. Potpuno bi se razumjeli sa škveranima u spominjanju tvrdnje da ‘naša konkurencija na Zapadu prima obilne državne subvencije, pa moramo i mi toliko primati’.

A djelatnik HTV-a ispričao bi svoju tužnu priču kako je sve manje razumijevanja u javnosti za način financiranja da se nedirnuti broj zaposlenih na dalekovidnici i dalje financira kombinacijom poreza (pretplate) i dampinskih razrezanih cijena reklamnih minuta.

Zajednički je nazivnik škverana, taksista, poljoprivrednika i HTV-ovaca da su u sretnijim vremenima, tzv. debelim godinama, uspjeli isposlovati poseban tržišni položaj – što je legitimno. Svatko ima pravo zakonski dopuštenim sredstvima maksimirati svoj prihod i dobit. Međutim, to nosi i velik rizik. Kada dođu krizne, ‘mršave’ godine, taj izvor može presušiti. Kad su stjerani uza zid, čak i radodajni političari više se ne usude šakom i kapom kupovati glasove ili smirivati visokorizične skupine, lake na izlasku na ulice.

Ako se takvim skupinama (šefovima i zaposlenicima) može dati savjet, onda se on svodi na to da je racionalno dizati prašinu, ali jednako je mudro prihvatiti realnost: da su državne financije ove zemlje na granici bankrota i da godinama neće biti novca za olako dijeljenje. Nakon što završe prosvjedi i ugase se kamere, svatko bi se u svom dvorištu morao početi prilagođavati.

Prije nekoliko tjedana u našu je redakciju najavljena novinarka s francuske TV postaje. S nevjericom smo gledali krhko djevojče kako joj se rame povija pod teretom kamere, a u drugoj ruci vuče teški stativ. Nigdje snimatelja, nigdje tonskog tehničara. Namjestila kolegica kameru, upalila je i počela intervju. Ako u bogatijoj Francuskoj štede na ljudima, kako je moguće da se to ne radi u siromašnijoj Hrvatskoj?

Slične bi se usporedbi mogle napraviti i na tome koliko čeličnog otpada ima u krugu hrvatskih škverova, a koliko u krugu korejskih; kako izgleda dvorište hrvatskoga poljoprivrednog proizvođača, a kako austrijskog. O tome koliko jeftinih vožnji obavi taksist u Singapuru, a koliko ‘zaleđeni’ kolega u Zagrebu da se i ne govori.

Recesijsko čistilište podsjeća na staru, jednostavnu istinu. Osnovni kriterij koji rješava probleme poduzetnika, menadžera i njihovih zaposlenika jest – poslovati bez gubitaka. Pri čemu se ta ravnoteža prihoda i rashoda mora postići na klasičnom tržištu. Možeš li ‘ubosti’ nešto od države, tj. od drugih poreznih obveznika – to je O. K., ali to onda mora biti za ostvarenje profita, a ne za kranje računa prihoda i rashoda. Vrijeme je razbuđivanja.

Tvrdnja da i u drugim zemljama proračun pomaže nekim djelatnostima ima ogradu. Ostatak poduzeća koji posluje bez državne pomoći mora biti sposoban zaraditi za svoje profite, ali i za tuđe. Ako to zbog prevelike državne i neracionalno raspoređene potrošnje, korupcije i nespremnosti državnog okruženja ne može, presušit će pomoć za kronične ovisnike o državnim subvencijama.