AVIOPRIJEVOZ

Propisi koji već kažnjavaju neisplatu plaća uključuju Kazneni zakon, Zakon o radu, Zakon o minimalnoj plaći, Zakon o doprinosima i Zakon o platnom prometu. Porezna uprava pojačala je nadzor. Primjera radi, u posljednje tri godine protiv poslodavaca i odgovornih osoba Državni inspektorat podnio je 124 kaznene prijave zbog povrede prava na rad ili drugih prava iz rada. Najviše tih prijava bilo je 2007. godine (57), zatim je taj broj pao na 36 u 2008. godini, da bi prošle godine bila 31 kaznena prijava. Najmanji broj prijava u najtežoj godini poslovanja u dugo vremena.

Pravni okvir koji poslodavce tjera da redovito isplaćuju plaće posve se sigurno ne svodi na Kazneni zakon. Dapače, postoje još mnoge odrednice drugih trenutačno važećih zakona koje bi trebale spriječiti da se radnicima ne isplati ono što su poštano zaradili. Većina njih ne spominje doduše kazne zatvora, ali s obzirom na visine propisanih kazni, a pogotovo u vrijeme krize, teško je vjerovati da ih neki menadžer ili direktor ne bi ozbiljno shvatio. Naravno, kad bi uistinu bio u strahu da će mu netko tu kaznu propisati.

Na primjer, Zakon o minimalnoj plaći iz 2008. godine za poslodavca koji u propisanim rokovima ne isplati minimalnu plaću propisuje novčanu kaznu do 100.000 kuna po svakom radniku kojima minimalac nije isplaćen. Dakle, iako je riječ o prekršaju, pa kazna ne djeluje toliko strogo, za pravo se radi o iznosima koje bi bez velikog problema nekog poslodavca natjerale da stavi ključ u bravu. Na pitanje zašto još uvijek postoji problem 65.000 radnika koji ne primaju plaće, a može se vjerovati da je u većini slučajeva riječ upravo o radnicima koji su na minimalcu, nije teško odgovoriti.

Mala je vjerojatnost da je problem u tome što poslodavci koji ne isplaćuju plaće plate kazne, pa nastave s daljnjom neisplatom plaća. Problem je što se očigledno tih kazni ne boje. U prošloj godini državni inspektorat u svom je radu ‘ulovio’ poslodavce da nisu isplatili minimalnu plaću u slučaju 7.593 radnika. Netko će reći da se radi o samo 10 posto onih koji rade a svoj minimalac ne primaju, ali da je u svim tim slučajevima naplaćena propisana kazna, državni proračun bogatiji bio bi za 600-tinjak milijuna kuna. Pitanje je samo je li pravosuđe dovoljno kazni dosudilo, a državni aparati našao snage da ih i naplati. Poslodavci koji krše zakon posve bi sigurno dva puta razmisli o tome hoće li neisplaćivati minimalac kad bi bili svjesni da lako mogu ući u statistiku 600 milijuna.

Naravno, nisu svi radnici kojima se ne isplaćuje plaća na minimalcu. Ali opet, postojeći zakoni štite i one koji taj iznos premašuju. Zakon o radu tako propisuje novčanu kaznu od 61.000 do 100.000 kuna za poslodavca koji radniku u propisanom roku ne dostavi obračun iz kojeg je vidljivo kako je utvrđen iznos plaće, naknade plaće ili ne dostavi obračun dugovane, a neisplaćene plaće, naknade plaće ili otpremnine. Osim toga tu je Zakon o doprinosima koji propisuje novčanu kaznu do 100.000 kuna poslodavcu koji za osiguranika po osnovi radnog odnosa ne obračuna doprinos ili ne utvrđi osnovicu, odnosno ne uplati doprinos u roku ili ne izvijesti Poreznu upravu o utvrđenim obvezama doprinosu. Još je tu i Zakon o platnom prometu koji, jednostavno rečeno, kaže da je u prekršaju svaki poslodavac koji ima nenamirene obveze, a obavlja druga plaćanja.

Dakle, kvalitetnih zakona koji mogu kazniti poslodavce koji ne isplaćuju plaće na vrijeme ima. Ono što nedostaje jest njihovo provođenje. Svjedoči tomu i podatak od prošle godine. Državni inspektorat zaprimio je, naime, 5.286 odluka od nadležnih pružajnih sudova koji su, u najvećem broju slučajeva, odlučivali o optužnim prijedlozima podnesenim u 2007. i 2008. godini. U čak 36,5 posto slučajeva odluka suda bila je obustavljanje postupka jer je nastupila zastara. Ministar Bošnjaković mogao bi dakle svoj fokus više usmjeriti prema efikasnosti pravosuđa umjesto da se bavi skupljanjem političkih bodova predlažući novu legislativu.

Biti protiv donošenja još jednog zakona, koji bi se fokusirao na samo jedan aspekt odnosa poslodavac – zaposlenik, ne znači biti protiv toga da se stane na kraj onima koji plaće ne isplaćuju. Nitko ne misli da su primjerice tekstilne radnice zaslužile da netko ugrožava njihovu i egzistenciju njihovih obitelji tako što im ne isplati plaću koju su poštano zaradile. Ali nisu ni zaslužile da im se kroz novim zakonom obećava pravda koju su već mogle, i trebale, dobiti.