Biznis na čekanju

Ovakav državni aparat neće proraditi bez povratka korupcije. Atmosfera progona prigušila je ne samo korupcijske aktivnosti nego i sve investicije u javnom sektoru jer je državna uprava godinama radila a da nije bila ni odgovorna ni stručna.

Na nedavnom susretu s poduzetnicima prvi čovjek Privredne banke Zagreb Božo Prka izrekao je iznenađujuću tvrdnju koja se jednako tako iznenađujuće nije ‘zakvačila’ u medijima. Ustvrdio je da je model B kao mjera gospodarskog oporavka, koji podrazumijeva kandidiranje poduzetnika za dobivanje državnih jamstava, slabo zaživio zato što se poduzetnici boje. Boje se da će im za koju godinu Uskok i DORH pokucati na vrata i odvesti ih na optuženičku klupe.

Iako Prka nije objasnio zašto poduzetnici misle da bi i sami mogli biti nešto krivi, ta priča potvrđuje da je i u poslovnoj zajednici, tijesno vezanoj uz državnu nomenklaturu koja se ‘kiseli’ po istražnim zatvorima, zavladala atmosfera nesigurnosti i straha. Doduše, kad je o neuspjehu državnih modela pomoći riječ, malo je znalaca spremno optužiti samo strah. Da je tako, onda bi barem model A zaživio pristojno.

Tvrdi to bankar koji je želio ostati anoniman: – Ti su modeli u startu pogrešno postavljeni. Kakvog smisla ima loše klijente slati HBOR-u ako je jasno da oni te kredite neće moći vraćati? Zašto bismo dobre klijente slali HBOR-u kad ih s istim kama-tama možemo financirati sami? Problem je i u tome, i to nije floskula, što dobrih investicijskih projekata nema, poduzetnici novac trebaju za likvidnost i tekuće potrebe – tvrdi taj bankar dodajući da su modeli previše komplicirani, nedorečeni i birokratizirani.

Gradonačelnik Metkovića Stipe Gabrić uvjeren je da loš rezultat bilo kojeg modela državne pomoći, pa i modela B koji poduzećima u nevolji nudi državna jamstva, nije toliko u strahu od progona koliko u besmislu pružanja pomoći koja je za većinu poduzeća stigla prekasno. Poduzetnik iz građevinske djelatnosti (ni on nije želio u javnost imenom i prezimenom) pak misli da razloga za strah mogu imati samo poduzetnici koji nisu izvršavali svoje porezne obveze, a takvih mu nije žao. Uskok i DORH odavno su, kaže, trebali pokucati na vrata tvrtkama koje ne plaćaju ni državi ni dobavljačima, u blokadi su mjesećima i unatoč tomu dampilškim cijenama pobjeđuju na natječajima.

Gdje je država kad treba ispuniti obećanje da će pomesti sve nelikvidne tvrtke? Gdje je država kad treba ispuniti obećanje o ukućanju parafiskalnih nameta? To su pravi problemi, to bi bila prava pomoć poduzećima, modeli pomoći i uhićenja nisu. Ali neka se u javnoj upravi boje, jer u njoj sjede podobni, ne sposobni – kategoričan je poduzetnik.

Ako su strahom blokirani javna uprava i državna poduzeća koje čine više od polovice gospodarstva zemlje, kako bi poslovna zajednica mogla biti bolje raspoložena kad u velikoj mjeri živi od natječaja za javnu nabavu? Takvo stanje zakočenosti produbljuje ionako duboku recesiju. Ipak, nije svugdje sve zamrlo. Anketa među rijetkim gradonačelnicima koji su htjeli nešto reći o temi pokazuje da lokalna uprava uglavnom funkcionira bolje od državne.

Zadarski gradonačelnik Zvonimir Vrančić kaže da potpuno podupire borbu protiv korupcije, i to ne samo u velikim, razvijanim slučajevima, no ne shvaća zašto je ta borba morala poprimiti razmjere politikantstva, pa i hajke. – Javna nabava nosi svoje rizike, i sve može biti podložno sumnji. Evo vam primjer: tijekom izvedbe radova tvrtke koja je pobjedila na natječaju pokaže se da treba obaviti još neke dodatne radove koji se dodatno plaćaju, no to izvođač nije mogao odmah znati. To postaje predmetom sumnje – tumači Vrančić dodajući da u javnim i lokalnim upravama sigurno vlada strah od odlučivanja i preuzimanja odgovornosti.

Kaže da to primjećuje i kod sebe i suradnika, jer otkako su zaredala uhićenja, svi se boje da ne bi postali predmetom nove afere: – Sustav još nije potpuno paraliziran, ali u pomalo smo morbidoj situaciji. Istina, investicije su usporene zbog manjka novca, no nije normalno da me pročelnici nekoliko puta pitaju mogu li provesti neke odluke i obaviti radove – žali se Vrančić.

Prvi čovjek Rijeke Vojko Obersnel tvrdi da investicije nisu usporene zbog straha od postavljanja pitanja, nego zbog opće gospodarske situacije, no kaže kako je sad očito da rješavanje problema u bilo kojem dijelu državne uprave traje beskonačno. I dosad je državna uprava bila slabo učinkovita, no sad se nitko ne usudi donijeti bilo koju odluku. – Bojim se da smo postigli razinu koja usporava rješavanje bilo kojeg problema i investiranja. Ne znam kako prevladati takvo stanje u kojem smo samo gomilali netransparentno ponašanje, ali ni atmosfera straha neće ubrzati stvaranje poduzetničke i investicijske klime – misli Obersnel.

Iako je i sâm predmetom istrage koja traje već sedam-osam mjeseci, ništa od toga nije ga, kaže, omelo u donošenju odluka za koje je mjerodavan. Slučaj Tržnice Rijeka, koji se već dugo razvlači, muči ga zato što je postao predmetom političkih prepucavanja, a to ruši njegovu vjerodostojnost kao partnera u poslovnim pregovorima. Za sebe kaže da ima čistu savjest, svoje odluke ne preispituje nekoliko puta, radi kao da je stanje normalno: – Univerzalnog recepta nema, postoji samo osobna odgovornost – zaključuje.

Njegovu tvrdnju da život u Rijeci nije stao potvrđuje i naš anonimni poduzetnik koji je upravo u tom gradu bez ikakvih problema prošao na dva natječaja. – Iako politički stojim više desno nego lijevo, moram reći da gradska vlast u Rijeci funkcionira vrlo dobro, sve je otvoreno, sve je na papiru i transparentno – komentira poduzetnik. Ni gradonačelnik Metkovića Stipe Gabrić nije blokirao rad grada, što više, tvrdi da lokalna samouprava uglavnom normalno funkcionira. Svatko tko ima izrađene projekte, dozvole i osigurano financiranje provodi natječaje bez obzira na nesigurnu atmosferu.

Nema sumnje da straha ima, odluke se donose sporije, no svatko tko je radio uredno, prema Zakonu o javnoj nabavi, nema se čega bojati. Naviknuti smo raditi pod pritiskom bivšeg premijera Sanadera i predsjednika Sabora Bebića, zato smo na javnoj nabavi već ‘doktorirali’. Uglavnom nam je problem novac jer su nam prihodi pali od 20 do 30 posto, od poreza na dohodak prikupimo tri do četiri milijuna kuna manje. Da nije toga, javnih bi natječaja i radova bilo još više – tvrdi.

Atmosferu straha podgrijava i Zakon o kaznenom postupku, točnije novoosmišljeni institut oprosnice kojim se opravštaju nelegalne radnje u zamjenu za odavanje glavnog organizatora. Državni odvjetnik Mladen Bajić navodno je oprosnicu već udijelio nekim pokajnicima iz afera koje tisu Hrvatsku. Na nju se, bez rezultata, obrašla Zlata Đurđević, predstojnica Katedre za kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu jer, među ostalim, omogućuje da osobe koje počine teška kaznena djela ne samo da ne budu jednako kaznjene nego ne budu uopće kaznjene ako surađuju s tužiteljstvom: – Tužiteljski oprost potpuno isključuje sud. Pregovori se odvijaju tajno, u uredu državnog odvjetnika. Osumnjičenik ne može zatražiti od suda da provjeri utemeljenost sumnje i dokaze koje protiv njega ima tužiteljstvo. On postaje puko dokazno sredstvo u rukama optužbe bez prava obrane pred sudom i prava na pristup sudu – tumači Đurđević.

Oprosnica neodoljivo podsjeća na vrijeme inkvizicije i progon vještica. Bilo je dovoljno uprijeti prstom u nekoga i osoba je već gorjela na lomači. Hoće li selektivni odabir osoba (ili institucija) koje se istražuju doista pomoći da korupciju izvučemo iz samog tkiva društva? Možda je na to pitanje ponajbolje odgovorio naš anonimni poduzetnik. – Dokle je god moguće da mrtve tvrtke pobjeđuju na natječajima jer netko tako plaća stare političke dugove, korupcija se neće iskorišteni. Takvim načinom poslovanja država me tjera da kao i svi ostali dio poslovanja preselim u sivu zonu. Ako to ne napravim, morat ću otpustiti još ljudi, a već sam ih otpustio 15 – ogorčen je.

Borba s korupcijom, čini se, svela se na pravilo ‘stani mi na žulj – i završit ćeš u buks’. Korupcija se tako neće iskorišteni, a ni poduzeća neće zavrtjeti novi investicijski ciklus. Hrvatskoj trebaju novi ljudi na svim razinama javne uprave, treba nam potpuno nov mentalni sklop koji isključuje korupciju kao dio sustava. Problem je što nitko ne zna gdje naći nove ljude ni kako stvoriti novi sustav vrijednosti.