Industrijski dizajn

U zdravom dizajnu zdrav proizvod.

PREDNOSTI I NEDOSTACI SURADNJE S DIZAJNERIMA: modernizacija i jačanje brenda, povećanje prodaje linije proizvoda, revitalizacija cjelokupne tvrtkine proizvodnje, ali i veliki inicijalni troškovi, dulja priprema/izrada prototipa, nova ulaganja u marketing.

U potrazi za uspješnim primjerima suradnje industrije i dizajna, pokucali smo na vrata Tatjane Bartaković, vlasnice Narativa, prve domaće tvrtke za savjetovanje u području menadžmenta dizajna, koja je predložila tvrtke Labinprogres i Dok-ing čije su proizvode dizajnirali Tomislav Jelić i Tomislav Kraljević (traktori i motokultivatori) te Igor Jurić (električno vozilo). Kako ona tvrdi, takvi oblici suradnje su rijetko, ponajviše stoga što je malo menadžera koji, pojednostavljeno rečeno, na dizajn ne gledaju kao na trošak. Svaki se razvoj temelji na istraživanju i razvijanju prototipa ideje, koji traje određeni vremenski period za što je potrebno financijsko ulaganje. Od nekoliko prototipa u razvoju moguće je da samo jedan ostvari tržišni uspjeh, ali on isplati investiciju u čitavo istraživanje i donosi mnogostruku dobit. Sve uspješne međunarodne tvrtke uključuju ovu fazu u svoj poslovni proces dok ih hrvatski poduzetnici preskaču, izbjegavajući rizik i odbijajući dizajneru ili strategu platiti za taj dio posla – razvijanja ideje na kojoj se temelji cijeli budući rast – potužila se Bartaković i dodala da bi primjere poput Dok-inga i Labinprogresa TPS i država i mediji trebali isticati te im tako direktno olakšati produkciju.

Spomenuti primjeri su tim interesantniji uzme li se u obzir da je riječ o sektorima poput poljoprivredne mehanizacije i specijaliziranih vozila od kojih se dizajnerski iskoraci, ruku na srce, ne očekuju. Kako tvrde Jelić i Kraljević, poljoprivredni strojevi prije svega moraju biti funkcionalni pri rukovanju i sa što manje uporabnih nedostataka. Ta oba čimbenika uključili su u dizajniranje i vodili računa o tome da proizvod dobro izgleda, jer je upravo to, bez obzira na njegovu upotrebu, često jedan od presudnih faktora prilikom donošenja odluke o kupnji. Suradnja između Labinprogresa TPS, odnosno Cimosa, krenula je nakon što je jedna marketinška agencija menadžmentu tvrtke preporučila dizajnerski dvojac. Prototip je, kako se prisjećaju, nastao nakon nekoliko mjeseci dogovora, jer je riječ o poprilično složenom proizvodu, a bez preciznog prototipa i nema smisla krenuti u proizvodnju ponajviše iz financijskih razloga. Upravo su ti financijski razlozi najčešći razlog zbog kojeg se suradnja vrlo često ne miče s mrtve točke, a cijena ‘hrvatskih ruku’ prema riječima mnogih proizvođača i prvi razlog zbog kojih se o dizajnu niti ne razmišlja. Cijena ‘hrvatskih ruku’ već jako dugo utječe na poduzetnike, a time i na produkt dizajn u Hrvatskoj. Ipak, bilo bi zanimljivo vidjeti koliki bi zaista bio broj odvažnih poduzetnika kada bi se preko noći stvorili povoljniji uvjeti za domaću proizvodnju. Razno razne dadžbine sigurno poskupljuju domaću proizvodnju, ali trenutno nije samo u tome problem – poručuju dizajneri Jelić i Kraljević.

Kako oni tvrde, u Hrvatskoj ima proizvodnje, samo što mnogobrojni proizvođači još uvijek misle da je njihov trenutni proizvod dovoljno dobar da bi mogao konkurirati na tržištu, a to je nerijetko zabluda. Uđete li u neku robnu kuću ili u trgovinu za opremu doma i odaberete bez da gledate na cijenu deset raznih proizvoda, vidjet ćete da na njima ne stoji ‘made in Croatia’ – uvjereni su i dodaju da je budućnost dizajna ipak u rukama domaćih dizajnera koji trebaju ponuditi uspavanim poduzetnicima svoje ideje. Priča o Labinprogresu i hrvatskim poljoprivrednim strojevima otvara još jednu zanimljivu tezu, a to je da u hrvatski…

U tvrtki koja ne razumije dizajn i ne zna ga primijeniti, dizajner nema što tražiti. Hrvatska su iskustva pokazala da je tako dizajn više ulažu susjedi Slovenci nego Hrvati. Naime, baš kao što je Labinprogres (tvrtka u slovenskom vlasništvu) ponudila projekt domaćim talentima, slično je učinio i slovenski Peko koji je prilikom za plasman proizvoda ponudio trojici modnih dizajnera, a kolekcija četvrtog čeka na realizaciju. Kako kaže Franc Kaučić, posrednik između Peka i domaćih dizajnera te stručnjak zadužen za komunikaciju, menadžment slovenskog Peka odlučio je angažirati nekog modnog dizajnera da kreira liniju obuće. Prema planu, trebali su se odlučiti za jednog, ali ideje koje su im ponudili Juraj Zigman, Ivica Klarić te Ivan Tandarić i Aleksandar Šekuljica za Elfs bile su dovoljno primamljive, pa su se odlučili uzeti svu trojicu. Iako u Sloveniji kreiraju slovenska verzija Modnog mačka Milan Gačanović (Gacho), bivša Playboyeva zvijezda Nina Osenar te inhouse dizajnerica Barbara Šuštar, pokazalo se da su hrvatski dizajneri prodavaniji čak i na njihovom tržištu, a preko lanaca trgovina imaju pristup 24 tržišta.

Zadatak dizajnera nije da izmišlja nebuolozna rješenja koja su sama sebi svrhom. Ona gube smisao i komplikuju te poskupljuju proizvodnju.

Distribucijski kanal kojim raspolaže San Peter omogućava nam da dizajnerske torbe plasiramo na gotovo 200 prodajnih mjesta. Za DOKING napravio sam prepoznatljivo i inovativno vozilo koje može biti hrvatski brend i izvozni proizvod. U svrhu uočljivosti dizajnirano je i križno stražnje svjetlo, zbog kojeg će se vozilo na cesti odmah uočiti.

Pitanje stava ili, kako bi se moderno reklo, poduzetničkog ‘mindseta’ koji koči investicije. Kako navodi dizajner Filip Gordon Frank, hrvatska industrija jest uništena, ali prvenstveno zato što se radi o mastodontima koje je pregrazilo vrijeme. Kada to kažem, prvenstveno mislim na sistem poslovanja i pristupa, a ne toliko na zastarjelost tehnologija. To su tvornice koje još rade po principima iz bivšeg sistema i naravno da kao takve nemaju šanse za opstanak – uvjereno je Frank.

Prema njemu, u takvim sistemima je i apsurdno zaposliti dizajnera, jer tu valja iskorijeniti onaj stav: ‘Da, direktore, sada ćemo napraviti onako kako ste rekli’. Danas je uloga menadžera sasvim nešto drugo, a ne treba ni spominjati da menadžer sa samom proizvodnjom nema nikakvog kontakta, a kamoli da se hvata olovke i papira pa sam dizajnira proizvod što do sada nije bila rijetkost. Angažirati dizajnera, pod uvjetom da dizajner zna svoj posao, tvrtki donosi višestruku korist. Jednom mi je klijent rekao najljepšu stvar koju sam mogao čuti, a to je bilo: ‘Ja sam vas angažirao da mi uštedite novac, jer da ja znam ono što vi znate, sam bi projektirao’. Takav stav investitora ili tvrtke poželjan je ako imamo imalo ambicije oživiti hrvatsku industriju – smatra Frank čiji su potencijal, opet, prvo prepoznali stranci pa potom i Hrvati. Na njega su svjetla medijskih reflektora uperena nakon što je s talijanskim tvrtkom spHaus pokrenuo proizvodnju lampe Mini Me, a to je, kako kaže, ostavilo i najveći trag na onome čime se bavi. Trenutno, surađuje s tvrtkama Pes i Pimco te salonom namještaja i rasvjete ‘Ribarić’ na stolovima TTM i Wiggle što ga, uz dizajnerski studio Grupa, čini jednim od najpoznatijih domaćih dizajnera namještaja.

Spomenutim pozitivnim pričama iz svijeta dizajna, svakako valja pridodati i suradnju ljudbreške tvornice San Peter te brenda Robert Sever, istoimenog dizajnera. Iako potpisani petogodišnji ugovor brani Severu da iznosi podatke o veličini investicije te podjeli prihoda od prodaje, tvrdi da se njemu ta suradnja isplati i financijski i kad je riječ o ‘bildanju’ brenda. Naime, distribucijski kanal kojim raspolaže San Peter omogućava Severu da svoje dizajnerske torbice plasira na gotovo 200 prodajnih mjesta. Ovo je prvi put da San Peter surađuje s nekim domaćim dizajnerom, a do toga je došlo nakon što smo im na jednom Fashion.hr-u redizajnirali torbice i predstavili u sklopu naše kolekcije. Budući da je publika dobro reagirala, odlučili su se na suradnju – kaže Sever. Dobar je signal činjenica da postojeći primjeri proizvodnje po dizajnerskim zamislama nisu sporadični već, kad se tvrtka na njih već odluči, ugovori traju i potpisuju se na najmanje tri godine. Naravno, u kojem vremenu je moguće očekivati rezultate ovisi o tipu industrije i investiciji, ali svakako se na povratak može zaboraviti ukoliko se, poput dizajna, ne osuveni način vođenja tvrtke. Ili, kako je zaključila Tatjana Bartaković, dobar dizajn ne nastaje slučajno ili samo investiranjem u dizajn, već kao rezultat dobro vođenog procesa.

Istraživanje europskih tvrtki u projektu ‘Admire’ Europske komisije pokazalo je kako tvrtke s većim rangom menadžmenta dizajna pokazuju brži rast dobiti (preko 25 posto) i viši postotak izvoza, više nego one s nižim rangom menadžmenta dizajna. No, dizajn nije instant prašak koji jednako djeluje na sve. Više je bliži izrečici ‘U zdravom tijelu zdrav duh’ – zaključila je Bartaković.