Josipović ne smije pristati na Tadićevo izjednačavanje krivnje

Najavljeni posjet srpskog predsjednika Vukovaru, Ovčari i Paulin Dvoru pravi je trenutak za saborsku, ali i kvalificiranu, javnu raspravu o tome što je hrvatski nacionalni interes.

Zašto je jedan privatni posjet srpskog predsjednika Tadića Vukovaru, uza svraćanje na Ovčaru, izazvao toliko kontroverzija i prije nego što je do njega došlo? Zašto su se toliko uzbudile baš sve udruge Vukovaraca, zašto ratni zapovjednik obrane Grada Branko Borković zbog tog posjeta proziva predsjednika Josipovića u čijoj je predsjedničkoj kampanji i sâm sudjelovao? Zašto predsjednik Josipović mora tumačiti kako je baš taj Tadićev posjet ključni pomak naprijed, važan za hrvatsku budućnost?

Na prvi pogled u Tadićevu posjetu nema ničeg spornog. Nije to njegov prvi posjet Hrvatskoj, neke su srpsko-hrvatske isprike i žaljenja već odavno izrečeni. A i Vukovar već ima dvanaestgodišnju tradiciju poslijeratnog suživota. Hrvatski povratnici u Vukovar već desetljeće žive suživot u stanovitome međunarodno isformiranom modelu reintegracije, podređene uspjehu UN-ove misije a nauštrb kvalitetnih i razumnih rješenja.

Oni znaju kako se živi pokraj nekoga za koga sumnjaš da ti je ubio oca, muža ili sina. Ili si uvjeren da barem zna gdje su pokopani i bačeni. A šuti. Pa zašto je onda ta tolerancija pukla baš na Tadićevu posjetu Vukovaru i Ovčari? Zato što Vukovar nije samo grad najeklatantnijeg zločina u velikosrpskom ratnom pohodu već je i grad najveće manipulacije zločinom i žrtvama kako pred međunarodnim tako i pred srpskim sudom za ratne zločine. Optužnica za zločine u Vukovaru svela se na Ovčaru, Ovčara se pak svela na samu egzekuciju. Srbijska je sustavno činila sve da sustavne i strukturne zločine Jugoslavenske vojske i velikosrpske politike prikaže kao neki paravojni incident. A sada u posjet Vukovaru dolazi srpski predsjednik, i to u studenome koji je za Vukovarce uvijek traumatičan. Ali ne dolazi da bi izrazio žaljenje zbog programiranoga državnog zločina, ni da bi vratio protokole Vukovarske bolnice, koji su dokaz toga programiranog zločina, ni da bi donio podatke o 325 Vukovaraca koji se još vode kao nestali. On dolazi da bi izrazio žaljenje zbog ratnih događaja u Vukovaru kao i zbog ratnih događaja u Paulin Dvoru. Dolazi, dakle, izjednačiti zločine i amnestirati Srbiju.

S pozicije srpskog predsjednika to je posve legitiman čin. Osavajačka politika nije samo srpska specifičnost, imaju je više-manje sve velike ili gotovo pa velike države. Velikosrpski projekt strateška je konstanta srpske (vanjske) politike: ili su u provedbenoj ekspanziji ili ga čuvaju od optužbi do sljedeće povijesne prilike za osvajanje. I utoliko se Boris Tadić nimalo ne razlikuje od svojih prethodnika. Ali hrvatski problem nije Boris Tadić, iako je njemu upućeno aktualno vukovarsko ogorčenje.

Hrvatski je problem Ivo Josipović. On dogovara, odnosno određuje sadržaj i tajming Tadićeva posjeta Vukovaru. On je još ljetos u Pečuhu izgovorio rečenicu koja je otvorila vrata ovom Tadićevu posjetu, naime, da su ratovi na ovim prostorima rezultat konglomerata različitih politika. Ta rečenica predstavlja potpuni zaokret u dosadašnjoj hrvatskoj (vanjskoj) politici i tumačenju bliže povijesti. Ona je suprotna hrvatskim naporima iz devedesetih da objasni osvajačku prirodu rata za veliku Srbiju, u čemu je i uspjela u nizu međunarodnih dokumenata. I možda je uistinu pravi trenutak da se provede saborska, ali i kvalificirana, javna rasprava o tome što je zapravo hrvatski nacionalni interes i kakva je vanjska politika sukladna tomu nacionalnom interesu. Tadić je izvrstan politički trgovac koji prepoznaje srpske interese i na Kosovu, i u BiH i u Hrvatskoj; zbog njih politički trguje i s Rusijom, i s Turskom, i sa SAD-om i s EU… Teško je shvatiti koji to interes vodi predsjednika Josipovića da nudi Tadiću oprost od srpske državne odgovornosti i izjednačavanje krivnje u razmjenu ni za što.

Priče o Tadićevu odlasku na Ovčaru, kao velikom zalogu dobrosusjedske europske budućnosti, naprosto nisu ozbiljne. Nisam primijetila da u sve boljoj hrvatsko-srpskoj gospodarskoj i kulturnoj suradnji ikomu smeta to što Tadić nije bio na Ovčari. Pragmatični državnici zaobilaze mjesta svojih međusobnih prijepora i razvijaju ono neprijeporno. Navedimo primjer SAD-a i Japana. Ne samo da surađuju već su strateški saveznici na mnogim područjima. Ipak, još ni jedan američki predsjednik nije, za svoga predsjedničkog mandata, otišao na kavu u Hirošimu.