Pušačko muljanje

Čak i ‘široki narodni slojevi’ u Hrvatskoj ne iskazuju dovoljno volje da sami upravljaju svojom mladom državom. Svi izigravaju zakone, varaju jedni druge… Prinudna uprava ostaje jedino rješenje.

Prvi je razlog što kao zajednica nismo sposobni uspostaviti zadovoljavajuću razinu pravne države. No da ne bude zabune, nije riječ samo o tome jesu li izvršna vlast i sudstvo sposobni procesuirati i kazniti korumpirane ministre i predsjednike uprava javnih poduzeća. Riječ je i o tome je li većina građana ove zemlje spremna prihvatiti pravnu državu. Ili očekuje da drugi poštuju zakon, a oni baš i ne.

Neki je dan u emisiji Hrvatskog radija bilo riječi o zabrani pušenja u kafićima. Izrečena je nevjerojatna pročjena da se unatoč važećem zakonu ove jeseni i zime smije pušiti u više od 3.000 kafića. A onda se jedna riječka ugostiteljica pohvalila kako je u sustav ventilacije uložila 20.000 kuna kako bi zadovoljila kriterije! U vrijeme donošenja zakona iznose su procjene da sustav ventilacije koji bi očistio zrak u kafićima kako bi i nepušači mogli uživati u kavi bez udisanja dima stoji između što i dvjesto tisuća kuna. Dakle, ajmo ispuniti formu, zaobići smisao zakona…

Ne ulazeći u beskonačne rasprave o slobodama pušača i nepušača, ovdje je riječ o široko rasprostranjenoj zaraži nepoštovanja zakona. U ovoj zemlji svatko svakoga želi prevariti, inzistirati na zakonskim rješenjima koja nekomu idu u prilog, a ignorirati pravila koja nam se ne sviđaju.

Pa onda i priznanje Damira Polančeca da je kao potpredsjednik Vlade muljao s privatnim poduzetnicima da mu postave reflektore na igralište u rodnome mjestu kako bi mogao navečer igrati nogomet s ostalim vetranim pobre simpatije širih narodnih masa. Još postane lokalni junak.

Hrvatska je zrela za prinudnu upravu. Teško je i zamisliti kakav bi to lider trebao doći na čelo Vlade da u razumnom roku uvede reda u javnu upravu. Koja se god nesreća dogodi, pokaže se da unatoč bujanju državnog aparata nitko ni za što nije odgovoran. Napravi se umjetno jezero, ceste zbog toga završe u jezeru, a kad neupućeni ulete u vodu i utope se, ispostavi se da se ne zna tko je trebao staviti znak upozorenja. Ili pogine dijete u vrtiću pa se otkrije da se ne zna tko je odgovoran za provjeru sigurnosti. A da, većina privatnih vrtića prijavljena je kao ‘usušni obrt’ i ne podliježe propisima kojima se regulira rad s djecom.

Eto još jednog primjera kako se kolektivno zaobilaze zakoni i kako nitko ne postavlja pitanje zašto se ide na muljanje.

Posljednja sustavna pravila javne uprave na ovim su prostorima postojala dok se nije raspala Austro-Ugarska Monarhija. Kad je državni aparat kvalitetan i uvjerljiv, i podanici se ponašaju po pravilima igre. Kad je u državnoj administraciji raspada, raspada se i sustav ponašanja građana.

Nesposobnost upravljanja vlastitom zemljom ogleda se i u krčmljenju nacionalnog bogatstva. Građani se, kolektivno krivi jer su izabrali vlast kakva većini odgovara, nisu pobunili što je zemlja dovedena do faze kad preostaje samo rasprodaja njezinih nekretnina.

Zbog svega toga možda je najbolje potpisati kapitalizmu, predati se u ruke Europske unije. Naravno, moguća je promjena vlasti, ali ako u nju ne budu ušli oni koji su se dokazali da znaju voditi svoje gradove ili tvrtke, teško da će se u razumnom roku početi mijenjati mentalitet koji prevladava.