Page 2
cija (Zoran Ćubrilo), s gomilama praznih fraza i obećanja, nesposobna djelovati u korist oštećenih.
U ime žrtava Zato kazalište preuzima odgovornost i progovara umjesto svih. Ono razotkriva, upire prstom, kopa po ranama, budi savjest i osuđuje. Kazalište je to koje odbija biti poslušno i politički podobno te postaje mjestom progovaranja i razotkrivanja krivca i istine. Ovo je predstava u kojoj pljesak ne označava kraj, nego početak nečega mnogo važnijeg. Razgovorima s publikom čiji će se dojmovi kasnije upotrijebiti u sklopu rada Savjetovališta ‘Luka Ritz’, radionicama po školama, javnim raspravama i tribinama o nasilju među mladima, predstava ulazi u dijalog s vremenom te gra- nicu između teatra i života čini potpuno propusnom. Teatar ovdje intervenira u život, a život u teatar. Iako je predstava inspirirana pogibijom Luke Ritza, autorice naglašavaju kako ona nije rekonstrukcija njegova ubojstva. Osim nekoliko dokumentarističkih elemenata (pojavljivanje Lukine prijateljice Lare Janić u ulozi pripovjedača, isječci Lukinih tekstova te njegova najdraža pjesma ‘Poštar lakog sna’), predstava se izdiže iznad pojedinačnog slučaja i upozorava na problem nasilja među mladima, problem o kojem se šuti, a koji poprima sve veće razmjere. To će na samom kraju potvrditi i 14 iskaza glumaca koji, ovoga puta sa stvarnim imenima žrtava maloljetničkog nasilja u Hrvatskoj u posljednje dvije godine, upućuje na realno stanje našega društva. Ivana Bula
