Briga države za male poduzetnike sve je manja. Na prvom je mjestu bezobzirno punjenje proračuna i briga za (sigurna) radna mjesta poreznika i svih ostalih državnih službenika
Pozivamo poduzetnike da iznesu svoje probleme. Tragom vaših napiša, upućivanjem na apsurde u pojedinačnim slučajevima upozoravat ćemo na nedostatke sustava u cijelosti i tako poduprijeti čitatelje Lidera kao pojedine u njihovim neravnopravnim sporovima s glo-maznom državnom upravom.
Kontakt:
e-pošta: [email protected]
tel. 01/6333-524
adresa: Ivica Grčar, Lider, Savska 41, 10144 Zagreb
ita jedna čitateljica je li moguće da s odgovornima iz Porezne uprave Ministarstva financija kao novinar razgovaram o tome zašto se male poduzetnike kad nemaju za porez ‘bez milosti gura u provaliju’, a onim drugima koji godinama ne plaćaju poreze i doprinose istodobno dopušta da nagomilaju tolike dugove da se o vraćanju tih dugova s njima mora pregovarati. Čitateljica smatra da s dužnicima s nagomilanim dugovima umjesto poreznika treba pregovorati Uskok. ‘Da Uskok utvrdi tko su ljudi koji ne plaćaju poreze i da utvrdi koji im poreznici to omogućavaju, kao i kako je moguće da isti povlašteni porezni neplatiše imaju imovinu koja debelo nadilazi njihove legalne mogućnosti, za razliku od malih poduzetnika koji stvarno nemaju za porez’.
Zarada bez rada Istodobno jedan čitatelj iz Osijeka kaže da je svim državnim službenicima i službama, a ne samo poreznicima i Poreznoj upravi, svojstveno da ‘deru’ male poduzetnike i udvorno se ophode s ‘onim drugima’. Čitatelj piše o konkretnom primjeru:
- VGO Osijek, Hrvatske vode, raspisao je natječaj za izradu jedne studije o utjecaju na okoliš, a kao garanciju za ozbiljnost ponude zatražio je bankovnu garanciju na 8.000 kuna na razdoblje od dva mjeseca. Naša banka za izdavanje garancije ima minimalnu naknadu od 500 kuna na mjesec, uz naknadu za obradu zahtjeva od 500 kuna. Budući da se garancija mora izdati nekoliko dana prije predaje ponude, to se obračunava tri mjeseca, tako da je ukupna naknada za jednu garanciju 2.000 kuna (plus troškovi javnog bilježnika na zadužnice koje treba dati banci kao osiguranje plaćanja prema njima). Na spomenuti natječaj javilo se sedam tvrtki, koje su vjerojatno imale iste uvjete, što znači da se u džepove bankara prelije 14.000 kuna bez ikakvog posla ili rizika. Ovo je samo sitan, neznatan primjer. Isto je načelo kad su vrijednosti posla i garancije znatno veće, a i veći je broj natjecatelja (pa i više od 20 tvrtki). Jesu li državni službenici svjesni da su izvukli novac (malim) poduzetnicima i dodijelili ga, kako bi ministar Šuker rekao, ‘našim bankama u stranom vlasništvu’?
Ogorčenje Zbog čega se tražila bankovna garancija kad se to mnogo povoljnije moglo riješiti zadužnicom ovjerom kod javnog bilježnika koja bi stajala samo 60 kuna? Više li državne tvrtke u svim (malim) poduzetnicima kriminalce od kojih se moraju višestruko osigurati ili u poduzetnicima vide partnere koji zarađuju za te iste državne tvrtke i njihove zaposlenike? Je li se u natječaju moglo uvjetovati da onaj tko dobije posao pribavi bankovnu garanciju za ozbiljnost ponude (ako zadužnica nije dovoljna), ali to ne tražiti od svih sudionika? Može li država u tom smislu promijeniti Zakon o javnoj nabavi, pita taj čitatelj. Ogorčenje ponašanjem države sve je veće, a briga države za (osobito male) poduzetnike sve manja jer im je na prvome mjestu punjenje proračuna i briga za državne službenike koji se reorganizacijom uprave ne otpuštaju, nego preraspodjeljuju na nova (sigurna) radna mjesta.
