Page 2
CEOC ima urede u Londonu, Zagrebu, Beogradu i Budimpešti, što govori da Kojaković u startu cilja na šire područje regije. Osnovan je sredinom prošle godine uz potporu 50 milijuna dolara Bar- lays Natural Resource Investmentsa, dijela Bar- lays Capitala, investicijske kuće u vlasništvu Bar- lays banke, a dio je dioničkog kapitala u rukama menadžmenta na čelu s Kojakovićem. Dodatnu financijsku injekciju tvrtki je ovih dana dao EBRD uloživši 30 milijuna dolara, što je otvorilo vrata Kojakovićevim ambicijama za širenje biznisa do Gruzije i Azerbajdžana. Osim njega CEOC-ovi su osnivači Francis Gugen i Vedran Perše, također Inin kadar koji je u hrvatskoj naftnoj kompaniji proveo proveo 17 godina, od čega devet kao njezin izvršni direktor u Londonu.
Sumnjivi ugovor s Agipom Kojaković ima više od 20 godina iskustva u naftnoj industriji, a na Ininu je čelu bio od 1995. do 1997. naslijedivši Franju Gregurića. U tom razdoblju potpisan je i ugovor između Ine i talijanskog Agipa o prodaji plina iz sjevernog Jadrana Talijanima po dvo- struko nižoj cijeni od one po kojoj se uvozio ruski plin. Osim toga koncesijska naknada za crpljenje plina bila je nekoliko puta niža nego u europskim zemljama.
Taj je ugovor zbog tajnosti i mnogih nepoznanica često izazivao sumnju u prikrivenu pljačku pod političkim patronatom, što je Kojakovića s tadašnjim predsjednikom Nadzornog odbora Ine i premijerom Zlatkom Matešom dovodilo u negativni kontekst. Ipak, većina naftnih stručnjaka u tom ugovoru ne vidi ništa sporno i smatra ga poslovno logičnim i opravdanim jer je Ina tada trebala Agipova tehnologija i kapital za crpljenje plina, za što sama nije imala snage. Što se događalo u popratnoj političkoj trgovini, druga je dimenzija priče.