HRVATSKA – MAĐARSKA

Poznat je primjer i Komore komercijalnih revizora koja je lobiranjem postigla da tvrtke budu zakonski obvezne ugovarati reviziju (iako je nejasno zašto država propisuje privatnim poduzetnicima kako će provoditi nadzor svojeg kapitala) i ubrzo zatim propisala tobože najniže tarife. Zakon o obveznoj reviziji trebalo bi što prije ukinuti, dopustiti tržištu da formira tarife i prepuštiti poduzetničkoj slobodi odluku treba li revizija ili ne. Upravo tijekom zakonski obvezne revizije ima najviše financijskih prekršaja i ostaloga gospodarskog kriminala.

Odvjetničke licencije Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja nema ovlasti spriječiti nikoga da određuje tobože minimalnu cijenu, a zapravo utvrđuje fiksnu, ali o tome daje svoje mišljenje. I ovih dana osnovana Komora medicinskih biokemičara utvrdila je tobože minimalnu (zapravo fiksnu) cijenu suprotno pravilima slobodne tržišne utakmice. I zbog toga slijedi negativno mišljenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja. Dobar primjer onemogućavanja pristupa poslu jest odnos između odvjetnika i korporativnih pravnika. Za zastupanje tvrtke u sudskim postupcima odvjetnici imaju pravo na priznati trošak sudskog postupka, a njihovi kolege korporativni pravnici (s također položenim pravosudnim ispitima) nemaju to pravo.

Pravna stečevina EU Korporativni pravnici već nekoliko godina nastoje osnovati svoju komoru paralelnu s Odvjetničkom, ali odvjetnički lobi to zasad uspješno onemogućuje. Umjesto osnivanja još jedne u poplavi cehovskih komora racionalno bi bilo mijenjati Zakon o parničnom postupku tako da korporativni pravnici imaju pravo na obračun sudskih troškova kao odvjetnici. Međutim, nedavno je i pučki pravobranitelj pokrenuo postupak zbog kršenja slobode pristupa odvjetničkom poslu preskupe diskriminacijskom licencijom za ‘neodvjetnike’ (deseterostruko višom cijenom nego za odvjetnike i suce).

EU prepušta nacionalnim zakonodavstvima da određuju koje će cehovske komore biti dopuštene u pojedinim zemljama. Inzistira jedino na tome da se ne krše pravila slobodne tržišne utakmice i sloboda udruživanja (izbjegava propisivanje obveznog članstva). A upravo se to kod nas radi sve intenzivnije, vjerojatno s ambicijom da nakon primanja Hrvatske u članstvo EU sve bude svršen čin.

To znači da se cehovske komore mogu osnivati i bez kršenja ljudskih, potrošačkih i tržišnih pravila. Istodobno nije moguće nakon osnivanja cehovske komore potpuno izbjegti određenu razinu zatvaranja pristupa tom zanimanju. U razvijenim se zemljama zbog toga nastoji takvo zatvaranje svesti na najmanju mjeru. Nasuprot tomu u Hrvatskoj je praksa upravo obrnuta, osnivanjem cehovskih komora nastoji se što više ograničiti konkurenciju i pravo na slobodu udruživanja.

Pitanje je je li ograničenje u nekom zanimanju neprimjereno i potrebno ili se ono nameće samo zato da bi se pristup obavljanju tog posla ograničio i smanjila konkurenciju. Osnovni je kriterij za koje zanimanje treba komora, a za koje ne, utvrđivanje postoji li javni ili samo privatni interes u bavljenju tim zanimanjem. Treba li osnovati posebnu komoru ovlaštenih računovađa da bi privatni poduzetnici umjesto slobodnog izbora svojih računovađa morali uzimati računoveđe koje je certificirala država? Očito ne. Međutim, trebaju li nam osposobljeni i neovisni financijski inspektori i forenzičari? Naravno da trebaju. Samo, to bi morali biti neovisni stručnjaci, neovisni o državi kao i o onima čije poslovanje moraju nadzirati.