Upravni sud presudio je da bivši vlasnici imaju pravo na zemljište na Biloševcu u Makarskoj. No to zemljište u svoj temeljni kapital upisalo je poduzeće Hoteli Makarska pa ga prodalo. Sve to pod patronatom Hrvatskog fonda za privatizaciju, koji je i sada većinski vlasnik Hotela Makarska.
U objavu vijesti kako je Upravni sud početkom studenog presudio da bivši vlasnici imaju pravo na povrat zemljišta u naravi na elitnoj lokaciji na području Biloševac u Makarskoj, koje je bilo uneseno u temeljni kapital tamošnjega trgovačkog društva Hoteli Makarska d.d., pojavili su se i razni komentari učinaka te sudsko presude. Jedni smatraju da Upravni sud nema što odlučivati o zemljištu, drugi da će štetu morati nadoknaditi (ako do toga dođe) jedinica lokalne samouprave, odnosno Grad Makarska, treći…
O čemu je, zapravo, riječ? Davnih godina, u vrijeme opće nacionalizacije potkraj 1958. godine, nacionalizirana su i ta zemljišta. S vremenom su se posjedi oduzimali i predavali na upravljanje hotelskom poduzeću. S novom državom koja je proklamirala zaštitu vlasništva i ispravljanje starih nepravdi sve se promijenilo.
Donošenjem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine bivši vlasnici počeli su podnositi zahtjeve za povrat s tvrdnjom da to zemljište nije privedeno svrsi, da na njemu nije sagrađen nikakav hotel ili bilo što slično.
U makarskom slučaju sve je to išlo još i sporije nego inače jer je stvar usložena i tako što je prije društveno poduzeće Hoteli Makarska unijelo ta zemljišta u svoj temeljni kapital, ali ne odmah u pretvorbi, nego nekoliko godina poslije, tek 1999. godine. Nakon toga ta su zemljišta ubrzo prodana trećim osobama, pri čemu su u zemljišniku postojali evidentirani zahtjevi bivših vlasnika koji su osporavali i pravo na unos u temeljni kapital i pravo na prodaju. Pritom je interesantno da je do unosa u temeljni kapital došlo naknadno, pa se postavilo i pitanje je li se zakasnilo s unosom u temeljni kapital jer Zakon o pretvorbi za obnovu postupka daje veoma strogo i relativno kratak rok. Sve to zapravo znači da su se cijelo vrijeme istodobno vodila dva postupka – jedan pred Hrvatskim fondom za privatizaciju (HFP) koji odlučuje o pretvorbi i obnovi pretvorbe (a u drugom stupnju mu je Upravni sud kojem se obraćaju oni nezadovoljni rješenjem koje donese HFP) i drugi pred tijelom državne uprave u županiji (u drugom je stupnju Ministarstvo pravosuđa, a u trećem Upravni sud). Gotovo je nevjerojatan HFP-ov postupak koji je na tri presude Upravnog suda Republike Hrvatske reagirao tako da je jednostavno ponovio svoje prijašnje rješenje.
Vrijeme je prolazilo, čekajući na (pre)sporu pravdu umro je i jedan od odvjetnika angažiranih na ovim postupcima, a umro je i jedan od najaktivnijih prijašnjih vlasnika. Ako se pokaže da povećanje temeljnog kapitala nije bilo zakonito, sve će se trebati vratiti u prijašnje stanje. To znači da ono što nije uneseno u temeljni kapital pripada Hrvatskom fondu za privatizaciju, a HFP prema jasnom stavu sudskih praksi nije treća osoba, što znači da je zemljište slobodno za povrat u naravi ako je vlasnik HFP. Što je s propisima trgovačkog prava i posebno sudskoga registra, sprečavaju li ti propisi promjene odluke o povećanju temeljnog kapitala ili ne sprečavaju, ne može utjecati na vlasnički status zemljišta.
