Home / Biznis i politika / Kada si zapravo postao pravi diplomat?

Kada si zapravo postao pravi diplomat?

Predsjednica Vlade i ministar unutarnjih poslova tvrde da naš sigurnosni sustav neće biti ugrožen. Koji sustav? Pa u njega smo dosad ‘demokratski’ pustili svakog tko je poželio ući.

Kad za ručkom ili večerom, službenim dakako jer uvijek si u službi, naoko ne-obavezno ali ciljano razgovarajući do-znaš sve što može zanimati tvoju državu. Pritom bez vidnih posljedica popiješ butelju-dvije vina uz pokoji aperitiv i pokoji digestiv. A odmah zatim uspravno odeš u svoj ured, napišeš konciznu i trezvenu bilješku i pošalješ ministarstvu.

Tako je u polušali tajne diplomatskog zanata mladim i nadobudnim diplomatima mlade hrvatske države tumačio jedan naš diplomatski doajen. Najviše ih se, dakako, dojmilo koliko treba popiti da bi se postalo pravi diplomat. Dosta se toga u međuvremenu promijenilo, vino više ne teče potocima, ručkovi i večere su skromniji. Ali bit je ostala ista – kada uistinu kvalitetno radi svoj posao i kada iza sebe ima ustrojenu državu, diplomat je privilegiran, legalan i ugledan obavještajac svoje države u drugoj državi. Te bilješke, odnosno depeše koje šalju svojim državama, jedna su od razina državne sigurnosno-obavještajne strukture.

A onda jednog dana na stotine tisuća tih posebno zaštićenih, kodiranih i povjerljivih depeša koje je napisala diplomacija najjače svjetske sile SAD-a osvane na WikiLeaks. Tu sad više nije važno hoće li se uvrijediti Putin, ili Sarkozy ili Berlusconi, ili ne daj Bože Karzai, zbog načina na koji ga je percipirao neki od američkih diplomata nakon pokoje butelje… Važno je da se na internetu našla cijela jedna razina obavještajnog sustava najmoćnije svjetske sile. Nije čak ni toliko važno hoće li se sve te depeše naći na internetu i tako postati javne. Mnogo je važnije što se tako pokazala golema i nekontrolirana rupa u američkom sigurnosnom sustavu, barem u njegovu diplomatskom odjelu. A kad sigurnost diplomatske pošte najmoćnije države na svijetu nije pod nadzorom njezina sustava, nego ima uljeza u sebi, pitanje je koliko su i ostali dijelovi toga sigurnosnog sustava porozni. Ocjene kako je ovo veći udarac sigurnosti SAD-a od napada na Blizance čine mi se i logičnim i opravdanim. Uljez koji je 11. rujna napao sigurnost SAD-a nalazio se na američkom nebu, u američkom zrakoplovu. Ovoga puta neotkriveni uljez nalazi se u glavi američkoga sigurnosnog sustava. Puštanje dokumenta na WikiLeaksov portal stoga je ponajprije demonstracija (nad)moći nad SAD-om.

Drugog što mi se čini važnim jest način na koji je ta nadmoć iskazana: putem zapadne tehnologije i zapadnih vrijednosti, odnosno vrijednosti liberalnog kapitalizma. SAD je njihova personifikacija i najveći promotor. Dogodilo se to na internetu, učinili su to ‘zviždači’, pozivaju se na slobodu medija jer ‘javnost ima pravo znati’. Dakle, bumerang se vraća kući, sa zasad nepoznate adrese. Maskota putem koje je napad obavljen, vlasnik portala WikiLeaksa Julien Assange, toliko podseća na slične kreacije boraca za istinu i pravdu putem kojih su američka ili britanska diplomacija razotkrivale istine i deformacije sustava, i u Hrvatskoj i u susjedstvu i u svijetu, pokazujući kako zapravo one upravljaju tim sustavima. Samo Assange više nije nacionalni ili regionalni, nego svjetski borac za istinu. A njegova meta nisu ‘lokalni diktatori’ ili ‘nedemokratski režimi’, nego SAD, kolijevka i glavni promicatelj demokratskih vrijednosti. I to nije kraj. Julien Assange najavljuje skora razotkrivanja povjerljivih informacija velike američke banke, a zatim kreće razotkriti američku farmaceutsku industriju, dakle temelje američke moći i dominacije. Može se to tumačiti i kao najava obavještajnog rata SAD-u, s nepoznate adrese, njihovim vlastitim oružjem. Stoga će biti zanimljivo sljedećih dana pratiti američki odgovor.

A mi, ima li nas u toj priči? Kako da ne. Američki diplomati provjeravali su i neke naše dužnosnike i o njima pisali depeše, otkrivaju mediji. Baš otkriće – diplomati pa pisali depeše. Predsjednica Vlade i ministar unutarnjih poslova odmah su nas požurili smiriti da hrvatsko-američko savezništvo neće biti ugroženo, ma što u depešama pisalo i da to neće ničim ugroziti naš sigurnosni sustav. Koji sustav, rekli bi njegovi bolji poznavatelji? Pa u njega smo dosad ‘demokratski’ pustili svakog tko je poželio ući. Ni WikiLeaks nam više ne može ništa otkriti.