Kazneni zakon ne zna za korupciju

U hrvatskom Kaznenom zakonu nema opisanog djela korupcije. Pravni stručnjaci za kazneno pravo smatraju da bi kaznena inkriminacija ‘komu se dokaže da je nagovarao drugoga da nešto (ne)učini za nagradu’ bila preopćenita, pa je u zakonu to kazneno djelo razvrstano u 30-ak raznih odredaba s konkretnim opisima kaznenih djela.

Korupcijska su kaznena djela sklapanje štetnog ugovora, davanje i primanje mita, izdavanje i neovlašteno pribavljanje poslovne tajne, zloporaba položaja i ovlasti, zloporaba obavljanja dužnosti državne vlasti, protuzakonito posredovanje, prijevara u službi, pronevjera, neovlaštena uporaba, odavanje službene tajne itd.

Zabuni, međutim, pridonosi to što se u medijima radi razumljivosti kolokvijalno upotrebljava pojam ‘kazne zbog korupcije’. Međutim, nitko ne može biti kažnjen zbog korupcije općenito, nego samo zbog počinjenja jednog od kaznenih djela koja se uobičajeno (i općenito) smatraju djelima korupcije.

Nasuprot tomu u Hrvatskoj je spektakularnim uhićenjima i objavljivanjem tajni HDZ-ovih ‘crnih fondova’ stvoren privid da se ubuduće više nitko neće usuditi služiti takvim stranačkim fondovima. Međutim, treba se podsjetiti na to da se prije desetak ili petnaestak godina nakon uhićenja Josipa Gucića, Miroslava Kutle i drugova također (naivno) mislilo da se to više nitko neće usuditi. A pokažalo se da se može i mnogo gore od Gucića, Kutle i drugova. Jedine prave promjene moguće su dogode li se u glavi ljudi. Ako su ljudi ustrašeni, ako se boje što bi im se moglo dogoditi ulove li u korupcijskoj transakciji, ni to za početak možda nije loše. No ako ta kampanja zamre, opet ništa nije napravljeno, ili ako i jest nešto postignuto, to neće ni blizu biti dovoljno da se iskorijeni korupcija.

Korupcije nema samo u gospodarskom poslovanju s velikim državnim poduzećima i sprezi krupnog kapitala i politike. I ponuđači iz privatnih, pa i najmanjih, tvrtki i obrta moraju obećavati isplate na crno poslovnim partnerima iz također privatnih malih tvrtki koje bi trebale naručiti poslove ili usluge. Privatnik mora dati novac izravno u džep drugom privatniku kao nagradu za dobiveni posao a da taj novac ne prođe kroz financijski tok tvrtke naručitelja, jednako kao da posluje s najvećim državnim poduzećem.

Pričala je u redakciji kolegica da je za sebe i prijateljicu dogovorila pregled kod privatnog liječnika. Prijateljica ju je nazvala uoči odlaska na dogovoreni pregled i pitala što će kupiti liječnika. ‘Pa ne moramo ništa, idemo na pregled k privatniku i normalno plaćamo taj pregled’, odgovorila je kolegica svojoj prijateljici. Ili, pričao mi direktor u jednoj tvrtki da ga je nazvao prijatelj i rekao mu: ‘Daj mi sredi vezu da kod tebe kupim to što mi treba!’ Ali zašto treba srediti vezu za kupnju nečega što se normalno nudi na tržištu? Katkad nismo svjesni da se ponašamo korupcijski, pa i kad za to uopće nema potrebe.

Ni Sanader ni Polančec ni ostali ministri, dužnosnici i moćnici ne bi se usudili upustiti u to u što su se upuštili da nisu vjerivali da im tzv. institucije sustava neće ništa. Uostalom, i premijerka Kosor i ostali progonitelji jednako kao i progonjeni Sanader i Polančec upotrebljavali su stranačke ‘crne fondove’ i u tome do jučer nisu vidjeli ništa loše. Tek su se sad malo lecnuli i premijerka i ostali jer sve im je izmaklo kontroli, sve je nekako došlo do bivšeg šefa stranke, stranačkog tajnika i većine ministara i ostalih iz Vlade. I zato se ne treba čuditi ni tzv. malim ljudima što i ne-svjesno nastoje podmititi i onda kad to zapravo uopće nema smisla.

Tri su testa stvarnih legislativnih napora na suzbijanju korupcije u Hrvatskoj: reguliranje financiranja političkih stranaka, dostupnosti informacija i sprečavanja sukoba interesa. Prihvaćen je sramotni novi Zakon o financiranju stranaka, nijedan prijedlog novinarskih i nestranaka u druga građana nije prihvaćen u postupku donošenja novog Zakona o pristupu informacijama, a ništa bolje nije ni u zakonskom uređivanju sprečavanja sukoba interesa (treba samo pogledati upravo objavljenu smiju- riju od imovinske kartice Ive Sanadera).

Vlada kao predlagateljica novog zakona o financiranju političkih stranaka nije prihvatila prijedlog da se umjesto Ministarstva financija nadzorom financijskog poslovanja političkih stranaka bave neovisni stručnjaci uz objašnjenje da treba ‘imati povjerenja u institucije sustava’. Odbijen je i prijedlog da se smanji gornji limit donacija pravnih i fizičkih osoba. Nisu prihvaćeni ni prijedlozi o ograničenju sredstava za političke i predizborne promidžbe.

Prema izvještaju nestranaka udruge građana Gong hrvatski Zakon o pravu na pristup informacijama trenutačno ne zadovoljava tri od šest minimalnih standarda Međunarodne konvencije o temeljnim ljudskim pravima. Naime, tijela javne vlasti u Hrvatskoj mogu naplaćivati upravnu pristojbu po svakom zahtjevu za pristup informacijama, neovisno o načinu dostavljanja informacije (dakle, i za osobni uvid u dokumente). Dodatno, u Zakonu nije predviđen test javnog interesa i test proporcionalnosti koji propisuje Konvencija. Osim toga postupak žalbe i tužbe Upravnom sudu za građane dugotrajan je (traje od šest do osam mjeseci), a u slučaju negativnog rješenja građani moraju platiti 1.000 kuna sudskih troškova.