Mdm Perković

Milinko Perković od umirovljeničkog je hobija napravio biznis. Sa suprugom Mirom i sinom Draženom u osam godina poslovanja postao je respektabilan mali proizvođač žestokih pića. Njegova je rakija u cjenovnom rangu viskija, najskuplja je od svih malih proizvođača, ali i najprodavanija.

U pustili su se u nepoznato, u avanturu iz koje nije bilo povratka, a danas su najveći u konkurenciji 20 hrvatskih malih proizvođača rakije. Obitelj Perković, supružnici Milinko i Mira sa sinom Draženom, danas vodi obiteljsku tvrtku osnovanu 1. travnja 2002. Datum je ironičan, ali ne zbog njih, nego zbog ostatka svijeta koji je više vjerovao da je to šala i da Perković neće uspjeti.

Nije im baš bilo lako jer u avanturu bez povratka bili su zapravo prisiljeni otići našavši se u jednom trenutku života na raskrižju, pitajući se kojim putem krenuti. Mira je radila u svojoj struci kao računovotkinja, a Milinko je, ni manje ni više, bio glavni kuhar nekadašnjega hrvatskog predsjednika Franje Tudmana, koji je početkom ovog desetljeća otišao u mirovinu. Sin Dražen, inače direktor tvrtke kojeg i elokvencija, i izrazi lica i pokreti ocrtaju kao pravog menadžera upućenog u problematiku djelatnosti, objašnjava prijelomni trenutak za pokretanje biznisa.

Otac je imao malu mirovinu, a ja sam, iako poljoprivredni tehničar, radio fizičke poslove u građevinarstvu. No egzistencija mi ne bi bila ugrožena da nisam dobio bruh, zato smo se našli u prilično nezgodnoj financijskoj situaciji.

Zašto baš rakija? Iz obiteljskog voćnjaka u susjednoj Sloveniji Milinko je onako umirovljenički, krateći dane, ispekao tisuću litara kruške viljmovke koju su, kaže, prilično brzo podijelili prijateljima ili rasprodali. Sin Dražen pak, kad je potegnuo gutljaj, rekao je: ‘Tata, pa ovo uopće nije loše!’ Tako se rodila ideja.

Kad pogledamo unatrag, shvaćamo da nismo imali izbora jer jedna plaća, mamina, nije nudila svjetlu perspektivu – prisjeća se Dražen.

Bez ikakva znanja o proizvodnji rakije, bez menadžerskog iskustva, samouki, kao što i sami kažu, s jednim kotlom i tisuću eura kapitala upustili su se u proizvodnju viljmovke, sami dizajniravši boce i ambalažu. No od tada do danas, osam godina poslije, mnogo se toga promijenilo. Imaju 13 proizvoda, a viljemovka je skinuta s trona i danas je medovača glavni proizvod kojim ostvaruju 80 posto prometa.

Prve tri godine glavninu prihoda ostvarivali su lijepo dizajniranim darovnim paketima. Struktura prodaje mijenja se 2005., kad su počeli proizvoditi seriju od osam specijalnih rakija koju su nazvali ‘Osam hrvatskih izumitelja’ (na pakiranjima su slike izumitelja i opis njihova života te rada), što im je sljedeće dvije godine vuklo prodaju. Do danas su se korjenito promijenile i navike potrošača, ističe Dražen, jer je u posljednjih pet godina za 26 posto smanjena prodaja viskija, a kultura ispijanja rakije porasla je za 30 posto. Ni konkurencija nije ista: jedno su vrijeme bili jedini ozbiljan mali proizvođač medovače, a danas ih je, računajući i velike, čak 28. Većina ih je, tvrde Perković, lošije kvalitete, a dio je crno tržište.

Počevši seriju ‘Osam hrvatskih izumitelja’, donijeli su još tri strateške odluke: budući da su proizvodili u unajmljenom prostoru, upustili su se u 1,5 milijuna eura vrijednu ‘greenfield’ investiciju gradnje vlastitog pogona. Zagrebačka županija i Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva subvencioniraju im dio kamata. Imaju desetero zaposlenika. Danas im je problem što su već dostignuli maksimalan kapacitet proizvodnje od 60 tisuća litara raznih vrsta rakija (ispoku 300 tona voća na godinu, od čega 200 tona jabuka), ali sad ne mogu ulagati u proširenje jer još otplaćuju kredit. Ni to ne bi bio problem da nije nelikvidnosti o kojoj, dok o njoj govore, zabrinuto vrte glavom, ali i trošarina koje s PDV-om iznose 38 posto i plaćaju se unaprijed.

Druga je strateška odluka bila potpuno prepuštanje posla sinu Draženu. Dotad je katkad bilo žestokih svrda zbog sitnica, treba li što odraditi ovako ili onako. Perković mlađi često je prigovarao ocu da ‘svakom lonicu mora biti poklopac’.

Kao svaki roditelj i ja sam uvijek mislio da moram bdjeti nad svojom djecom, ali 2005. odlučio sam prepustiti mu sve. Nisam se pokajao. Dražen je mlađi, mnogo bolje razumije promjene i lakše uči od mene. Prijateljima savjetujem da posao prepuste djeci jer sigurno će isplativati. Ja sam danas Draženov savjetnik – uza smijeh priča Milinko. Međutim, to ne znači da Dražen sâm vodi tvrtku: on je direktor, zadužen je za proizvodnju, ali majka Mira brine se za financije.

Dražen i ja također raspravljamo o tome u što usmjeriti novac – u proizvodnju ili otplatu kredita i ostalih troškova – navodi Mira, a Milinko dodaje da sve troje sjednu za stol kad su strateške odluke u pitanju i dogovaraju se o tome kako nastupiti. U tome nema nesuglasica jer su već dovoljno dugo u poslu da mogu ocijeniti u kojem smjeru voditi tvrtku.

Treća strateška odluka bila je redizajn boca i pakiranja. Inače, mnogo pozornosti posvećuju dizajnu jer, prema njihovu iskustvu, takva politika prodaje robu. Često proizvodima nastoje predstaviti i hrvatsku kulturnu baštinu, što je rezultiralo pobjedom među proizvođačima rakije na ovogodišnjoj manifestaciji ‘Burza suvenira’ održanoj u Splitu u listopadu. Riječ je o promicanju hrvatskih tradicijskih i umjetničkih obrta za američko tržište te predstavljanju Hrvatske kao mediteranske zemlje. Zahvaljujući tomu, kaže Milinko, trebalo bi im se otvoriti američko tržište, što im financijski neće donijeti mnogo, ali očekuju da će to marketiški biti pun pogodak.

Primjerice, kad je Hrvatska izabrana za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti, diplomati UN-a uz hrvatska crna i bijela vina predstavljena je rakija proizvedena u MDM-u Perković. Imaju tisuću prodajnih mjesta u ugostiteljskim objektima, na benzinim crpkama i u trgovacima lancima.

U ‘free shopovima’ ostvaruju 30 posto prometa, a malo proizvoda plasiraju u Barcelonu putem trgovine kojoj je vlasnik hrvatskog podrijetla. Imaju sve vrste punjenja, od decilitra do litre. Njihova rakija u cjenovnom je rangu viskija, najskuplja je od rakija svih malih proizvođača, ali i najprodavanija, što, kažu, dovoljno govori o kvaliteti.

U 2009. promet im se usprkos psihozi zbog krize povećao za dva posto, a u ovoj su godini u prvih 11 mjeseci rasli devet posto, no dobit je bila gotovo nikakva. Prošle godine ostvarili su prihod od četiri milijuna kuna, ali ove godine morali su dvostruko povećati marketinške aktivnosti, zbog čega su 15 posto prihoda odvojili za promociju. Trgovcima su pak smanjili popust jer im je zasad cilj zadržati pozicije, pa i nauštrb dobiti. Razlog za takvu situaciju agresivan je napad proizvođača Ballantinea i Stocka, koji su pogotovo ove godine osjetili da se Badel 1862 ‘klima’. Perković očekuju da će dio tržišta uzeti i njima.

Oni organiziraju zabave, što inače i mi činimo, no financijski su mnogo moćniji i u iduće dvije godine mogu nudit proizvode ispod cijene da bi osvojili tržište. Mi to ne možemo – kaže Dražen te dodaje kako ipak očekuje nastavak uspješnog poslovanja, pogotovo nakon ulaska u Europsku uniju, za koju već imaju sve certifikate.