Odiseja do EU

Premijerki je nedavno iz EU izražena sumnja u mogućnost završetka pregovora do lipnja 2011., no ona je odlučila svejedno ustvrditi kako se nada ispunjenju tog roka.

Koliko god premijerka Jadranka Kosor pokušavala uvjeriti građane Hrvatske da će pregovori biti završeni do polovine sljedeće godine, inače najnoviji rok u dugoj povijesti raznih ‘europskih rokova’, iz dobro informiranih izvora u Europskoj uniji mogu se čuti posve drukčiji tonovi. Naime, prema tim izvorima vrlo je malo vjerojatno da će Hrvatska uspjeti zadovoljiti kriterije koje je pred nju postavila Unija, što znači da će se procedura oduljiti unatoč upornom forsiranju početka ljeta sljedeće godine kao kraja hrvatske europske odiseje. Nitko, dakako, u EU ne želi više davati ni datume ni hodograme, no kroz presjek najvažnijih europskih institucija, kao i diplomacije nekih većih zemalja članica s velikom političkom težinom, jasno je da nitko zapravo ne vjeruje u to iako u načelu, ali samo u načelu, ta mogućnost postoji.

Premijerki je, što više, nedavno izražena sumnja u mogućnost završetka pregovora do lipnja 2011., tijekom mađarskog predsjedanja Unijom, no ona je, na neugodno iznenađenje EU, odlučila svejedno ustvrditi kako se nada ispunjavanju tog roka. Razlog za njezinu uporno ignoriranje nekih nezgodnih činjenica posve je jasan, a do neke mjere i potpomognut ponašanjem Mađara koji su potpisivanje pristupnog ugovora s Hrvatskom postavili kao središnji potvrat predsjedanja.

Nakon jasno izražene Molove namjere da potpuno preuzme Inu, nije teško shvatiti ni njihov interes za to. Našim su susjedima osim dobrih odnosa posve sigurno na umu neke konkretno ekonomske koristi, a na raspolaganju imaju veoma jako oružje – zemlja predsjedateljica zakazuje međuvladine konferencije na kojima se otvaraju i zatvaraju poglavlja, odnosno izravno određuje dinamiku pregovaranja. Sumnja šefa ororbe Zorana Milanovića da je preuzimanje Ine uvjet za završetak pregovora ne mora uopće biti pretjerana ili daleko od istine. Tomu treba dodati i da među članicama oduvijek postoji tiho natjecanje oko rezultata šestomjesečnog predsjedanja, pa bi Mađari rado upisali završetak pregovora s Hrvatskom u dostignuća svog mandata na čelu EU. Žarka želja Mađara i Hrvata, ipak, jednostavno nije dovoljna.

S druge strane želju premijerke da po svaku cijenu pogura zaključenje još je lakše shvatiti. Predsjednici stranke čija je popularnost desetkovana korupcijskim aferama i katastrofalnom ekonomskom situacijom u zemlji pristupanje EU nameće se kao jedini as u rukavu kojim bi se, barem prema njezinoj matematici, mogli spasiti parlamentarni izbori. Drugi razlog jest povezivanje uspješnog završetka pregovora s imenom Jadranka Kosor i spinom prema kojem će uspjeh biti postignut samo ako se Vlada ostavi na miru. Tako se pokušava kupiti politički i socijalni mir u zemlji, ali i poistovjetiti pristupanje EU s premijerkom i vladajućom strankom, što donosi opipljive političke bodove.

U potonjem je Kosor na nešto čvršćem tlu jer se iz niza komentara osoba bliskih pristupnom procesu može iščitati određena naklonost stranaca tkoj interpretaciji stava EU, koliko god bila uviđena. Usvajanjem takvog pristupa Kosor gotovo isključivo vezuje percepciju uspješnosti sebe i svoje vlade s uspjehom pregovora, što onda vrijedi i obrnuto. Bez toga neće imati gotovo nikakvo streljivo za izborno nadmetanje, a njezin utjecaj u stranci mogao bi biti nepovratno izgubljen bez potpore EU. To i njoj, čini se, postaje jasno, pa posljednjih dana pokušava naći potporu širenjem političkog prostora unutar stranke, odnosno traženjem sa-

EU traži presude. U prvom slučaju Unija svakako želi konkretne dokaze borbe protiv korupcije, ponajviše poučena iskustvima s pristupanjem Rumunjske i Bugarske. U te dvije zemlje došlo je netom prije pristupanja do slične eksplozije afera, no ulaskom u EU borba protiv korupcije naglo se stišala. Zato ovaj put EU želi pravomoćne presude, i to za zvučna imena, a to je gotovo nemoguće izvesti do lipnja sljedeće godine. Isto tako Europska komisija pod utjecajem nekih sjevernih članica još uvijek pridaje važnost izvještajima glavnoga haškog tužitelja Sergea Brammertz. Vijeću sigurnosti UN-a iako se u procesima koji se tiču Hrvatske očekuju presude. Posjet predsjednika Srbije Borisa Tadića Hrvatskoj izvršno je odjeknuo briselskim hodnicima, čime je barem problem odnosa sa susjedima, čini se, maknut s Unijinim radara, a stvoren je i određen politički kapital.

Nadalje, ono što izvori potvrđuju, i što je očito svakome tko pozornije sluša, Tržišno natjecanje moglo bi biti i veći problem od Pravosuđa koje postaje više političko pitanje nego tehničko. Nakon višemjesečne igre mačke i miša Unija gubi strpljenje s pričom o brodogradilištima i stječe dojam da se Vlada poigrava i zavlači. To je, dakako, posve točno. Likvidiranje brodogradilišta u ovom trenutku značilo bi vrlo vjerojatno gubitak vlasti, možda i na prijevremenim izborima. Konačan pravljik o rokovima dat će, i to je posve sigurno tek proljeće, kada će se podučiti crta i napraviti račun.

Europska komisija trebala bi tada procijeniti koliko je Hrvatska napredovala u posljednjim, preostalim poglavljima. Povjerenik za proširenje Štefan Füle prije nekoliko je tjedana rekao kako bi tada Hrvatska mogla dobiti datum pristupanja, što jednostavno znači da će, bude li zadovoljna učinjenim, Unija odrediti konkretan rok ulaska. Svako očekivanje završetka pregovora u lipnju, dakle prije proljeća, potpuno je neutemeljeno. Jedna dobra vijest je iskren interes, gotovo konsenzus, o želji za ulaskom Hrvatske u EU, i to što prije, no žurba nije tolika da bi opravdala preskakanje razreda.

Rumunjska i Bugarska, zemlje koje su pristupile 2007., i danas su ozbiljan problem, a Unija je njihovim ulaskom izgubila sredstvo pritiska kakvo su pregovori i nema razrađene mehanizme za discipliniranje članica. Upravo zbog toga kriteriji za Hrvatsku iznimno su strog i tako definirani da bi, kada se ulazak dogodi, Unija bila sigurna u pripremljenost Hrvatske za članstvo.

Dugo ratificiranje. Sljedeća loša vijest, podsećaju spomenuti izvori, jest da je čak i ako Hrvatska u idealnom i sve manje vjerojatnom scenariju uspjela zaključiti pregovore do lipnja, procedura potrebna da bi zemlja koja je potpisala pristupni ugovor mogla postati i članicom prilično duga. Dinamika ratificiranja sporazuma takva je da članstvo Hrvatske ni u tom slučaju ne bi bilo zajamčeno 2013. godine. Nakon potpisivanja pristupnog ugovora Europski parlament mora ga potvrditi, što u prosjeku traje nekoliko mjeseci, onda ga svaka od 27 članica mora ratificirati u parlamentu, oko godinu, i, dakako, nacionalni parlament države koja pristupa mora ga ratificirati. Posljednje, jasno, vjerojatno ne bi bilo problem, no prve dvije procedure mogle bi se oduljiti jer su spomenuti rokovi one bolje, idealne varijante.