Izvanredno pažljive izrade, ovog smo ih proleća odveli na letenje. To im je iskustvo bilo korisnije od svih pustih priča koje smo im mogli ispričati. Sada su, naime, svjesne da o njihovu radu ovise ljudski životi – kaže Gabrić. Zbog prirode svog proizvoda tvrtka mora strogog paziti na svaki korak u proizvodnji. – Ne daž bože da se nešto dogodi imali bismo veliki problem i morali bismo dokazati da nije naša greška. Zato se pomno prati koji se materijal koristi i tko ga tretira, kako bismo mogli točno provjeriti što treba mijenjati u slučaju greške – objašnjava direktor Gabrić.
Kinezi nisu zainteresirani. Na početku je posao išao sporije nego što je Gabrić predvidio. S obzirom na to da je prije u pogon u Hrvatskoj uložio oko pola milijuna eura, situacija nije bila jednostavna. Međutim, vrlo brzo je krivulja krenula prema gore. Posljednjih šest mjeseci posao dobro ide, tvrtka raste, a od ožujka ostvaruje sve ciljeve iz plana. – Plasiramo krila u Njemačku, Austriju i Švicarsku, na što otpada 50 posto naše proizvodnje, a ostatak ide u cijeli svijet. U Novom Zelandu imamo vrlo atraktivnog distributera, u Japanu nas ima, a američki partner nam je jako dobar. Izvozimo i u Iran, Rusiju i Australiju – kaže Gabrić te naglašava da je ‘brutalno teško’ ostati konkurentan.
- Dosad nam je ozbiljni konkurent bio Vijetnam koji je proizvodio krila, a cijena rada bila je jedan euro po bruto satu. Sada je u Kambodži ispod jednog eura, 0,80 eura za sat rada djelatnika. Kod nas je u najjeftinijoj varijanti, ovdje na području posebne državne skrbi, četiri eura po satu. Međutim, mi imamo mnogo jaču tehnologiju. Ono što mi ne možemo priuštiti, a s čime konkurencija nema problema, jest stanoviti postotak škarta. Tamo tvornice mogu sebi dopustiti i drugu klasu proizvoda, a rade i s jeftinijim materijalima. U Krilu materijal nabavljamo po cijeni između četiri i sedam eura po četvornome metru, a svaka greška može biti kardinalna. Ako nam proizvodnja padne ispod 2,2 krila po djelatniku na mjesec, više nismo profitabilni – objašnjava Gabrić te uz osmjeh dodaje kako srećom radi u branši za koju nisu zainteresirani Kinezi. – Kad bi to bili, teško bismo ostali konkurentnima. Ovako, s obzirom da se na svijetu na godinu prodaje tek oko 20-ak tisuća krila, velikim pogonima nije zanimljiv ulazak na ograničeno tržište. Računaju s time da će im cijena malo porasti ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Pogotovo na njemačkom govornom području gdje etiketa o zemlji podrijetla čini određenu razliku u plasmanu proizvoda. Istodobno, nabava materijala trebala bi postati povoljnija.
Osim po kvantiteti proizvodnje paraglajding krila, u branši rastu trendovi koje tek treba ‘pokoriti’, smatra Gabrić. Velika šansa za popularizaciju sporta su trokoline s krilima koje može svatko koristiti. – Paraglajding nije sport za obitelj. Morate otići negdje na cijeli vikend letjeti s nekim drugim ljudima dok obitelj ostaje kod kuće. Taj se nedostatak može premostiti s motorima i trajkovima za letenje, pa hobi postaje jednostavnija procedura.