Transparentnost

Je li riječ o tome da su svi, od države do mikropoduzeća, doista prihvatili igru neplaćanja, pa i kad novca ima, nitko ne želi platiti? Ili je riječ o strukturnoj ekonomskoj pojavu koja guši sve one koji doista ne mogu platiti jer ne plaćaju njima pa bi ih prisilna naplata eutanazirala? Ekonomisti su skloniji reći da je riječ o strukturnom problemu, a poduzetnici pušu jedni na druge, mali na velike, veliki na državu. No i jedni i drugi upozoravaju na iste posljedice.

Možda ih je jezgrovito sažeo Krešimir Pajić, predsjednik Uprave Koestlina: – Neplaćanje je pasiva koja ničim nije pokrivena. U budućnosti nas čekaju inflacija i devalvacija, koliko god mi o tome šutjeli. Upravo o tome govori i ekonomist Guste Santini koji tvrdi da je nelikvidnost samo jedan od oblika realne inflacije koja se ogleda u deficitu platne bilance.

• Hrvatska je u bivšoj državi bila regionalna, izvozna ekonomija. Raspadom Jugoslavije Slovenija je ostala regionalnim igračem, a Hrvatska se odrekla svoje proizvodnje i okrenula prema uvozu. Zato danas imamo stalan manjak prihoda u odnosu na rashode. Može država poduzećima opraštati dugove i obrnuto, ali nelikvidnost će se uvijek iznova generirati. Taj je konstantni manjak prihoda nelikvidnost – dijagnostičara Santini priznajući da nema instant-rješenje, samo ono mukotrpno i dugotrajno, proizvodnju i izvoz.

Uvjeran je da tvrdo budžetiranje poduzeća, dakle plaćanje u rokovima, nema smisla već i zato što je na drugoj strani ‘meko pravno budžetiranje’, nemogućnost da pravnim sredstvima itko išta postigne za ovoga života. Što je onda rješenje? Kako da poduzeća prežive prijelazno razdoblje do ulaska u EU? Bi li pomogli instrumenti poput multilateralnih kompenzacija, obročnih otplata dugova ili avansno plaćanje?

Lovrinčević misli da nema nikakvih instrumenata koji pomažu jer je dio tvrtki zapravo nesolventan, a druge su neplaćanje u poslovima s državom i privatnim monopolima već ugradile u više cijene proizvoda. Kaže da postoji samo jedan način, postupna razgradnja kancerogenog sustava pokretanjem stečaja i upravljanje državnim poduzećima s jednog mjesta.

Miloloža pak upozorava na nejednakost pred zakonom. Dok poduzeća koja državi duguju PDV plaćaju zatezne kamate od 17 posto, država poduzećima za dug plaća samo eskontnu stopu, dakle devet posto. Ako je kamata kazna, onda bi trebala biti jednaka za sve. Zdeslav Šantić, glavni ekonomist Splitske banke, misli da bi multilateralne kompenzacije olakšale situaciju, no kaže da treba pripaziti da ne naruše likvidnost proračuna: – Zato se i prijedlog naplate PDV-a po naplaćenom, a ne izdanom računu, sad ne bi mogao primijeniti.

Kad govorimo o otpisu dugova ili obročnom plaćanju, država bi trebala zahtijevati planove restrukturiranja i postavljanja striktnih kratkoročnih ciljeva kako potraživanja ne bi premašila vrijednost imovine – poručuje.

Lovrić kaže da svi ti instrumenti pripadaju prošlosti, a čvrsta pravila EU i kažnjavanje budućnosti. Bezbolnog prijelaza na tvrdo budžetiranje nema. I nelikvidnost je balon, a baloni pucaju. Do ulaska u EU mnoge će se tvrtke ugasiti, pa će još porasti nezaposlenost, dodatno će pasti potrošnja, posredno i BDP. Paradoksalno, BDP najprije mora pasti da bi mogao rasti na zdravijim temeljima. Prečaca nema. Štoviše, Santini je uvjeren da gašenjem nelikvidnosti rješavamo ukupan gospodarski problem Hrvatske.