Naime, iz podataka o proračunu za iduću godinu mogu se isčitati samo skupni podaci koji se mijenjaju prilično simbolično. Konkretno, subvencije trgovačkim društvima, poljoprivrednicima i obrtnicima izvan javnog sektora u 2009. godini iznosile su 4,51 milijardi kuna, lani su bile nešto manje, 4,36 milijardi dok se za iduću godinu planira oko 4,39 milijardi kuna subvencija privatnom sektoru. Koliko će od toga stići malim i srednjim poduzećima teško je predvidjeti, jasno je samo to da će najmanje polovina (to je vrlo skromna procjena) stići na račun poljoprivrednih glasača. No ako povežemo trendove nije teško izračunati koliko bi to moglo biti. Kako su proračunski rashodi za iduću godinu planirani na razini od 122 milijarde kuna, otprilike kao i ovogodišnji, a potpore koje daje Ministarstvo gospodarstva rasle su na godinu za oko stotinu milijuna kuna, to znači da bi prema optimističnoj procjeni poduzetnici u 2011. mogli dobiti oko 420 milijuna kuna potpora. Ako se to kome i čini mnogo dovoljno je taj iznos usporediti s državnim rashodima – to je samo 0,3 do najviše 0,4 posto godišnje državne potrošnje! Premalo za bilo kakav pomak prema ozbiljnijem gospodarskom rastu.
U trenutku kad se vlast sjetila pokrenuti programe pomoći, rezultati poslovanja poduzeća pokazali su da stvari polako odlaze k vragu. Iako su sveukupno gledajući mala, srednja i velika poduzeća poslovala relativno dobro, jer su ipak ostvarila bruto dobit, ona je lani bila manja nego u istom razdoblju 2008. godine. Najviše su stradali srednji poduzetnici kojima se bruto dobit u odnosu na 2008. smanjila 44,2 posto, dok su se najotpornijima pokazali mali poduzetnici s 28,3 posto manjom bruto dobiti. Upravo mali poduzetnici imaju najveći udjel u dobiti svih poduzeća, čak 46 posto, veliki čine 40 posto, a srednji oko 14 posto ukupne dobiti svih hrvatskih poduzeća.
I dalje veliki rashodi
Kakvi su trendovi u ovoj godini? Iako su hrvatski poduzetnici u prvih šest mjeseci 2010. godine ostvarili veće prihode od rashoda, razlika je čak 54 posto lošija nego lani – bruto dobit u prvoj polovini godine iznosi samo šest milijardi kuna. Smanjeni su i ukupni prihodi i to više od sedam posto (na 269 milijardi kuna), dok su rashodi (među ostalim i otpuštanjem zaposlenih) pali oko pet posto. Pritom slabo tješi činjenica da su devetposotni pad prodaje na domaćem tržištu nadomjestili rastom izvoza od samo 2,6 posto, jer u domaćim poduzećima ekonomičnost i dalje klizi. I to zbog zadržavanja relativno velikih rashoda bez obzira na sva moguća rezanja i otpuštanja. Upravo zato planirane potpore neće biti dovoljne. O njima poduzetnici nerado pričaju, čak i neslužbeno. Zatražiti bespovratnu potporu, tvrde, jednaka je gnjavaža kao i tražiti kredit. Beskonačni niz papira, obijanje niza različitih vrata, prečesto uzalud potrošeno vrijeme kojeg poduzetnici najčešće nemaju, a nerijetko se – o tome se govori ispod glasa – mora nekome nešto i ‘udijeliti’ da bi poduzetnik uopće dospio na listu za dodjelu potpora.
Izvlačenje na projekte
Ekonomisti, s druge strane, ne odustaju od svojih tvrdnji da bi za njih bilo znatno više novca, ne samo državnog nego i onog u bankama, kad bi bilo kvalitetnih projekata. Bankari na to dodaju kako se često događa da poduzetnici ne znaju napisati ni najjednostavniji plan ili projekt. No čak i da je sve to baš u milimetar tako država bi morala znati da bez njih neće imati oktud ubrati porezne prihode niti izvozne devize kojima otplaćuje svoje inozemne obveze. Bez njihova preživljavanja neće biti nikakva gospodarskog rasta. Rast koji prognoziraju manje-više svi analitičari u srednjem roku ne prelazi dva do 2,5 posto. Ne trebamo se uspoređivati s drugima koji će rasti dvaput brže, dovoljno depresivno zvuči podatak da kamate uz koje se država zadužuje iznose gotovo sedam posto! Zato je upravo zadatak države da se pobrane za bolje poslovno okružje i mnogo više novca za poticanje proizvodnje, poduzetništva i izvoza kako ne bismo zapeli u dugotrajnoj depresiji. Za takve namjene nije štedjela nijedna država, bez obzira na veličinu deficitu u državnoj blagajni, pa si takvu vrstu štednje ne može, što više ne smije, priuštiti ni Hrvatska. Kada bi agilnije agitirala za Fondove gospodarske suradnje iz proračuna ne bi trebala izdvajati niti skromnih 0,4 posto rashoda za potpore poduzetnicima.
