Transformacija kapitalizma uvijek se čini najtežom kad je najpotrebni. Grupe koje su uživale u prednostima starog sustava bore se da bi spriječile bilo kakvu promjenu.
Glasači u načelu nagrađuju političare koji im život čine boljim i sigurnijim, a demokratska konkurentnost usmjerava političke institucije prema rješavanju problema. Politička konkurentnost, istina, prilično je sporija od tržišne.
Za naciju čije su povijesno sjećanje i tradicija demokratskog kapitalizma toliko slabi i vezani isključivo uz vlastito bolno iskustvo u tranzicijskom razdoblju ne začuđuje svojevrstan otklon od kapitalizma. On se čini okrutnim i neželjenim sustavom u kojem se iskorištavaju radnici, u kojem bogati postaju bogatijima, a siromašni siromašnijima. Ipak, ti problemi ne mogu se pripisati kapitalističkom sustavu, nego kvaliteti institucija koje jamče demokraciju. Bijes i sumnja mnogih stoga su usmjereni u pogrešnom smjeru.
Demokratski kapitalizam ekvivalent je biološkom nagonu za preživljavanjem i pogoni temeljna načela konkurentnosti koji su osnova demokratske političke prakse i kapitalističkog tržišta.
Glasači u načelu nagrađuju političare koji im život čine boljim i sigurnijim, a demokratska konkurentnost usmjerava političke institucije na rješavanje problema, pa i onda kad rješenja stvaraju nove probleme. Politička konkurentnost, istina, prilično je sporija od tržišne. Usprkos razlikama kapitalizam i demokracija imaju krucijalnu zajedničku točku: oba mehanizma ohrabruju pojedince na traženje rješenja za probleme. Dovoljan je samo jedan uvjet da bi kompleksan sustav preživio: mora biti prilagodljiv, s internim mehanizmima koji mu dopuštaju radikalne promjene. Logičan je zaključak kako će se glavni mehanizam za preživljavanje kapitalizma temeljiti na pretpostavci da će se problem koji se dovoljno dugo odgađa na kraju riješiti. Ma što mi mislim o tome, upravo je to dinamika kapitalističkog sustava. Adam Smith to je nazvao ‘nevidljivom rukom’ koja upravlja individualnim inicijativama i kreativnošću pojedinaca. Pri tome se moraju zadovoljiti dva kriterija. Prvo, spontanom samoorganiziranju mora se dati dovoljno vremena kako bi proizvelo nove prilagodbe nakon svake periodične krize kapitalističkog sustava. Drugo, moraju postojati adekvatne potpore za konkurentnost poslovanja i kreativnost kako bi se adresirali zajednički društveni problemi uz istodobno postizanje osobnih materijalnih htijenja.
Izdvajam za primjer emisiju stakleničkih plinova. Tržišni poticaji danas atraktiviziraju upotrebu ugljena i nafte u odnosu na drugi izvor energije. No ti bi se tržišni poticaji mogli promijeniti samo političkom odlukom. Da bi promijenile tu sliku, vlade bi, primjerice, mogle snažnije oporezivati upotrebu fosilnih goriva, što bi privatni interes usmjerilo u razvoj alternativnih tehnologija. U potrebov takva poticaja tržišni bi mehanizmi smanjili emisiju stakleničkih plinova i željeni bi se rezultati postigli mnogo brže, pa i jeftinije, nego što to bilo tko zamišlja. Najveća pogreška tržišnih fundamentalista jest pretpostavka da će tržišta uvijek samostalno stvarati potrebne poticaje za privatna poduzeća kako bi riješila hitne društvene probleme. Transformacija kapitalizma uvijek se čini najtežom kad je najpotrebni. Interesne grupe koje su uživale u prednostima starog sustava bore se da bi spriječile bilo kakvu promjenu. Inzistiraju na tome da je jedini ispravan sustav upravo postojeći. Upravo su takvi bili argumenti poslovnih organizacija suprotstavljenih New Dealu i kejnezijanskoj ekonomiji te radničkih sindikata i zapošlenih u javnoj službi naspram reformi Thatcher i Reagan. Danas su to argumenti bankarskih i financijskih lobista. Mediji, utjecajni akademski krugovi i politički establiment najčešće dijele takva promišljanja. Ali momenti poput tih ključni su za potvrdu prilagodljive naravi demokratskog kapitalizma. Princip – nešto će se već dogoditi – praktično vrijedi u kapitalističkim demokracijama ako je politička ekonomija dovoljno fleksibilna za prilagodbu. Kapitalizam preživljava krećući se naprijed, ne unatrag. U krizi glasači i praktični političari razumiju da kapitalizmu treba vremena kako bi se prilagodio novim uvjetima. Evolucija je tako neprestano na snazi i nakon svake se krize transformiraju ekonomija, politika i poslovanje. Valja stoga ne nasjedati na populističku slatkorječivost koja simplificira kompleksnost sustava i sliku postavlja na razinu crno-bijelo. Napore treba uložiti u poboljšanje institucija koje osnažuju demokratski sustav i mogu kapitalizmu jamčiti mijenu i prilagodbu, a pojedincu slobodno izražavanje. Zaključiti da je ovom krizom demokratski kapitalistički model dokrajčen nije samo pogrešno nego i opasno za budućnost demokracije.
