Od 1. siječnja 2010. u Hrvatskoj će se početi primjenjivati novi Zakon o platnom prometu objavljen još u studenom 2009. godine. Novim se zakonom jedinstveno uređuje platni promet u tuzemstvu i platni promet s inozemstvom, pa posljedično od 1. siječnja 2011. prestaju vrijediti neke odredbe Zakona o deviznom poslovanju. Prema novom zakonu, platni promet s inozemstvom je međunarodni i prekogranični. Međunarodni se platni promet odnosi na pružatelja usluga u Hrvatskoj i u bilo kojoj drugoj državi uključujući i države članice EU. Nakon što Hrvatska postane punopravna članica EU, međunarodni platni promet odnosi se na države koje nisu članice EU, a platne transakcije u sklopu država članica EU smatra se prekograničnim platnim prometom. Tuzemni i prekogranični platni promet događat će se prema istim pravilima, a iz konstrukcije transakcijskog računa neće biti vidljivo je li riječ o rezidentu ili o nerezidentu. Zakon određuje da se plaćanja s multivalutnog računa izvršavaju u valuti koja je ugovorena. Ako se provodi preračunavanje iz jedne u drugu valutu, strana koja nudi uslugu dužna je platitelju dati informaciju o svim naknadama i tečaju koji će primijeniti, a platitelj se mora usuglasiti.
Prema dosadašnjim propisima platni promet mogle su obavljati samo poslovne banke i Hrvatska narodna banka. Novim se zakonom i drugim zainteresiranim poslovnim subjektima koji ispunjavaju propisane uvjete i koji o tome pribave suglasnost Hrvatske narodne banke omogućava obavljanje poslova pružatelja platnih usluga (institucije platnog prometa). Osim platnih usluga moći će obavljati druge operativne usluge i s njima usko povezane pomoćne, ali i druge djelatnosti. Instituciji koja je dobila odobrenje za obavljanje poslova platnog prometa to se odobrenje može uskratiti (primjerice ako više od šest mjeseci ne obavlja poslove platnih usluga, ako onemogućava nadzor nad obavljanjem poslova i dr.). Nadzor nad institucijama za platni promet i nadzor platnog sustava obavlja Hrvatska narodna banka.
Istodobno s proširenjem kruga poslovnih subjekata koji mogu biti pružatelji platnih usluga proširen je opseg poslova koji se definiraju kao platne usluge. Zakon definira sedam grupa platnih usluga. Osim dosadašnjih usluga polaganja i podizanja gotovine, izvršavanja platnih transakcija prijenosom novčanih sredstava s računa platitelja na račun primatelja i dr. kao platne usluge definiraju se izdavanje i prihvat platnih kartica, plaćanje telekomunikacijskim, digitalnim ili informatičko-tehničkim uređajem (npr. plaćanje parkinga ili tramvajske karte mobilnom), slanje novčanih pošiljaka, usluge izdavanja i prihvaćanja platnih instrumenta (mjenice će se i nadalje nositi na naplatu u poslovnu banku).
