-
Je li plaćanje studija za koje se zalažete jedan od instrumenata reforme? – Treba nam čisto tržište, državna su učilišta ne-lojalna konkurencija privatima. Ona dobivaju novac od države bez obzira na kvalitetu, a ono malo privatnih dobiva samo ‘otpadnike’. Prema zakonu ona ne smiju organizirati nastavu za više znanstvene stupnjeve. Privatna su učilišta tako trostruko deprivilegirana: na tržištu su, a državna nisu, tako dobivaju lošije studente i onemogućeno im je pravedno natjecanje za iste ljude. Zašto ekonomija, pravo ili politologija uvijek upisuju više studenata od matematike ili fizike? Budući da su socijalne pogodnosti za sve diplomante iste, ne isplati se ulagati previše napora u teže studije jer, ekonomistički gledano, ne isplate se studirati. Ali kad bi nagrade za teži studij bile proporcionalno veće, tad bi se isplatilo studirati i teže studije.
-
Je li to razlog zbog kojeg je većina visokoo-obrazovanih završila u državnom sektoru? – Sve dok je država najveći poslodavac, isplatit će se lakši studiji. S druge je strane Siemens prije deset godina svima na Elektrotehnici u Osijeku unaprijed ponudio radna mjesta, prije završetka fakulteta. Netko bi mogao reći da se novac uložen u takav studij jednostavno prelio u njemački profit. Ne dijelim takav sud. Ako se Nijemcima isplati kupovati naše studente, očito nešto radimo dobro.
-
Što je sa sindikatima koji nisu pokazali kako razumiju da je previše zaposlenih u javnom sektoru i da imaju prevelika prava? – Budući da u javnom sektoru imamo najviše radnika, sindikati su privatne interese svih nas pretvorili u interes samo jedne klase, one koja troši društveni prihod. Navodni klasni interesi zamagljuju jednostavnu činjenicu da građani uvijek imaju dvostruku ulogu: kao radnici želimo veću plaću, a kao porezni obveznici manje cijene i manje poreze. Osiromašili smo kao porezni obveznici, kao osobe, a ne kao klase. Svatko gleda gdje može što uštedjeti, zato se, nažalost, tek sada postavlja pitanje koji su javni troškovi opravdani. Unatoč tomu danas će ljudi sve reći: ‘Ako smo već toliko investirali npr. u brodogradilišta, kakva smisla ima odustati?’ To je elementarna ekonomijska pogreška koju bihevioralni ekonomisti zovu ‘sunk cost’. Nastavak sponzoriranja takvih ‘sunk cost’, nepovratno izgubljenih troškova, za nas je katastrofalno.
-
Dok sindikati rogo bore, intelektualci šute. Zašto šute u vrijeme dok tonemo ne samo ekonomski nego i kao društvo? – Ako javna riječ intelektualcima može više štetiti negoli koristiti, a to je obično slučaj, zašto i bi? Uostalom, što bi ih tjeralo na to da se javno izjašnjavaju? Drugo, znanstvenici često razmišljaju o komunikaciji s javnošću kao o profaniranju svog znanja. Ali možda je glavni razlog stanje u medijima. Konkurencija medija nije iskristalizirala forum na kojem bi inteligencija imala svoj glas. Mi nemamo gotovo nijedan popularnoznanstveni časopis. Nemamo nijedan respektabilan politički časopis. I tako je nastalo demokratsko stanje u kojem se riječ intelektualaca prema formuli ‘medij = poruka’ izjednačila s izjavama starleta i nogometnih trenera.
Sindikati zastupaju one koji troše društveni prihod
Je li to dio vaše teorije da društvo znanja u nas nije održivo i demografski je neisplativo? – U nedavnom izlaganju upozorio sam na dvije stvari. Prva je oportunitetni trošak koji podrazumijeva da ulaganje u jedan sektor onemogućuje ulaganje u drugi – ako obrazujete filozofa, ne možete istodobno uložiti u obrazovanje elektrotehničara. Korist od jedne odluke šteta je za drugu, privredi možda korisniju. Drugo je pad marginalne dobiti. Što to znači? Što je društvena podjela rada složenija, to je jedinična cijena proizvoda nerazmjerno viša. Da biste održali identičnu količinu napretka u obrazovanju, morate ulagati znatno više. Ako znanost napreduje, morate imati dobre knjižnice, laboratorije, morate plaćati mnogo više za istu količinu napretka jer s određenim stupnjem znanja troškovi nerazmjerno rastu. Da biste odgojili nove naraštajte s novim vrstama znanja, morate imati nerazmjerno više novca. Mi tog novca nemamo jer nama ne funkcioniraju ni ekonomski temelji. Kako bismo onda mogli očekivati da će nam funkcionirati nadgradnja?
Koliko je realno da o tome napokon počnemo ozbiljno razgovarati? – Moramo se naviknuti da pogodnosti koje smo nekoć imali, plaćeno školovanje, univerzalno zdravstvo, stalna radna mjesta, više ne postoje. Imamo najveća porezna davanja po jedinici nacionalnog bogatstva. Koji će kapital doći k nama s takvim utezima? Zbog takvih je očekivanja propala bivša država. Ne smijemo dopustiti da se to dogodi i ovoj. No sve dok ljudi budu očekivali da država za nas donosi odluke, bit ćemo banana-država – kakva jesmo.
