Home / Biznis i politika / U 2011. eurozona će biti na putu da postane i fiskalna unija

U 2011. eurozona će biti na putu da postane i fiskalna unija

Europska unija u novu će godinu ući bez konkretnog dogovora o budućnosti monetarne unije, pokazao je dvojnevi samit šefova vlada i država u Bruxellesu prošli tjedan. Ipak, unatoč izostanku dogovora o nizu mjera predloženih s raznih strana i podjelama oko načina osiguravanja od ‘zemalja slučajeva’ u budućnosti, Njemačka je, čini se, izvojivala još jednu konkretnu pobjedu i ponovno potvrdila rastuću premoć u Europi. Zahtjev kancelarke Angele Merkel da se europskim ugovorima doda amandman koji bi omogućio kreiranje stalnog sustava spašavanja dogovoren je. Na ovom pristupu legalizma žedna Njemačka već je neko vrijeme inzistirala, a znakovo je da ništa drugo praktično nije dogovoreno, zato što je mahom riječ o tuđim prijedlozima koji se Njemačkoj uglavnom nisu svidali. Dakle, prema novom konsenzusu stvorit će se novi, trajni mehanizam za spašavanje, čime je napravljen korak prema daljnjem jačanju integriranosti Europske unije. Ono što je dosad bila tek monetarna unija, eurozona, ovim potezom, crno na bijelo pred zakonom i Bogom postat će polako i fiskalna unija, do neke mjere, odnosno na najboljem je putu da to postane. Nakon muka s južnjačkim buntovnicima pokazalo se da ne možete imati zajedničku valutu u kombinaciji s potpunom fiskalnom neovisnosti članica. Rezultat je kaos kakav je obilježio cijelu ovu godinu. Ovim, može se reći sasvim elegantnim rješenjem, omogućeno je da svatko i dalje vodi svoju fiskalnu politiku, ali sada je prostora trajna mreža za zemlje sklene pretjeranim akrobacijama. Dodatak postojećim ugovorima koji čine pravnu osnovu Unije morat će ratificirati svih 27 zemalja članica, nakon čega bi privremeni Stabilizacijski fond 2013. prestao biti privremen.

Bitka je potpuno odlučena u korist sjevernjačkih zihera, pa je umjesto uvažavanja zahtjeva Međunarodnoga monetarnog fonda i Europske središnje banke da se djeluje i kratkoročno žešće gurana i druga mjera iz tog tabora, ona o lupanju ravnalom po prstima svih nemirnih učenika u budućnosti. Njemačkoj i prijateljima, Nizozemskoj, Finskoj i Švedskoj stalo je do globljenja raspuća. Među drugim prijedlozima bila je talijansko-luksemburska inicijativa za stvaranje euroobveznica, belgijska ideja o povećanju zajedničkog fonda i želja predsjednika ECB-a Jean-Claudea Tricheta za otkupom državnih obveznica sredstvima tog fonda. Dano je svečano obećanje da se neće dopustiti propast nijedne članice, ali nije rečeno i da će se u tu svrhu fond povećati, pa se da zaključiti kako Europoljani namjeravaju dostupna sredstva povećavati ad hoc ako se za to pokaže potreba. Problem nije veličina fonda u sadašnjim uvjetima kada treba vaditi Irsku ili Grčku iz vatre, ali zabrinjuju sve gora situacija u Španjolskoj, mnogo većoj ekonomiji čije bi spašavanje zahtijevalo osjetno više novca, novca kojeg u fondu trenutačno nema. U pitanju je veoma suptilna igra mačke i miša s financijskim tržištima. Ako sad obećaju lovu, ispada da već računaju na zapinjanje većih članica, što je loše. Onda opet, ako ne daju lovu, tržišta to mogu shvatiti kao neodlučnost i nastaviti s volatilnim ponašanjem kao posljedicom nastavljene nesigurnosti. U tom svjetlu treba gledati novu formulu prema kojoj se zaključne na solidarnost, ali se ne povećava dostupna svota. Time je vuk sit, a ovce na broju, barem iz perspektive voda Unije.

Kako su sjevernjaci bili neumoljivi, sve pada na leđa ECB-u i njihov program otkupa državnog duga posrnulih članica, što sasvim sigurno neće oduševiti Tricheta, već neko vrijeme glasnogovornika struje koja zahtijeva šire, konkretnije i kratkoročnije mjere za stabiliziranje eurozone. Unatoč svim dosad poduzetim mjerama, euro se i dalje neprekidno ljušta, a financijska tržišta i investitori ostaju neuvjereni u održivost financija drugih problematičnih članica. Posljednji ovogodišnji samit nije rezultirao nikakvim dogovorom u tom smjeru, pa se očekuje podjednako neizvjestan ulaz u 2011. Trichetova nervoza vjerojatno je uvelike opravdana s obzirom na to da su mjere na raspolaganju središnjih banci ograničene i da se monetarno rješavanje fiskalnih problema već pokazalo nedovoljnim za dugoročno vraćanje stabilnosti. Čini se da ni ideja o zajedničkim obveznicama nije sasvim mrtva, ali nije ni sasvim živa.

Nedugo nakon sastanka u Bruxellesu Unija je objavila kako će izdati novih 13 milijardi eura u namjeri prikupljanja novca za irsku situaciju, trenutačno u proceduri rješavanja. Pet milijardi bit će obveznice Unije, a preostalih osam ću iz Fonda i ravno u nestpljive irske ruke. Obje obveznice, naglašavaju mediji, najviše će kupiti velike europske banke poput BNP Paribasa, Deutsche Banka i HSBC-a.

Spomenuta obveznica eurozone bit će prva iza koje će stajati sve članice monetarne unije, što je neke na velo na zaključak da je i ovdje riječ o prvim koracima prema nečemu većem, odnosno prema uspostavljanju šamozne zajedničke euroobveznice. Tu pak situacija nije potpuno čista i postoji rezon prema kojem bi ovako izdavanje jakih obveznica iza kojih stoje najjače članice moglo izazvati dodatni pad zanimanja za obveznice pojedinih država, točnije onih u problemima, poput Španjolske. Obveznice potonjih u usporedbi sa zajedničkima mogle bi postati savršeno nezanimljive investitorima jer su mnogo nesigurnije, a postoji bolja alternativa.

Na kraju jedina ‘mjera’ kojoj su lideri europskih zemalja ostali vjerni jest rezanje, rezanje, rezanje, no to, prema svemu sudeći, neće biti dovoljno. Unatoč iznimno restriktivnim proračunima i rebalansima proračuna, pokazalo se da zemlje poput Irsko, Portugala, Španjolske ili Grčke i dalje imaju velike teškoće u stabiliziranju svojih financija, ali i što je važnije, pokretanju svojih gospodarstava. Ovo posljednje moglo bi se pokazati posebno teškim u uvjetima restriktivne fiskalne politike, čime bi se zatvorio začarani krug nemogućnosti otplate dugova. No o tome sljedeće godine.