U zelenoj industriji mogućnosti razvoja su neograničene

Babić: – Možemo to gledati i s druge strane. Od 1995. do 2000. liberalizirali smo bez plana cijelu ekonomiju i tko je preživio, preživio je. Sad je opterećujemo velikim porezima i doprinosima – i tko preživi, preživi. Uči ćemo nepripremljeni u EU tako da ćemo imati najžilaviji privatni privredni sustav.

Tica: – Očito je žilav jer preživljava i bez pomoći države. Prema modelu A dosad je odobreno 1,9 milijardi kuna, dakle nekoliko puta manje od planiranog. U čemu je problem?

Stojić: – Ključan je problem u nelikvidnosti, ne u tome što bankari najčešće ističu da nedostaje kvalitetnih projekata. Ima mnogo ljudi i poduzeća koji mogu imati ili već imaju kvalitetne projekte, ali u našoj državi nema nikoga tko će im zajamčiti naplatu.

Babić: – Rješavanje problema nelikvidnosti trebao je biti prvi korak. Pomoć poduzećima mogla se riješiti s pomoću HBOR-a, bez uvođenja novih modela, ili se jednostavno moglo prepustiti bankama. Dio se novca u svakom slučaju morao usmjeriti HBOR-u jer već ima mehanizme, ali ne s pomoću zajedničkih projekata ili takvih modela. Problem je u tome što je jedini izvor dugoročnog kreditiranja HBOR koji ne može dati rok otplate dulji od sedam godina. HBOR-u zato treba dati kapital.

Tica: – Ostaju nam fondovi gospodarske suradnje. Ekonomisti se slažu da su fondovi najbolja opcija, ali kako to da nema interesa?

Stojić: – Bit će uskoro interesa, ljudi koje vode takve fondove aktivno traže projekte. U dvije godine krize mnogi su mogli živjeti na zalihami prkupljenima prije krize, no smanjio se kapacitet za otplatu dugova, zbog čega će i taština vlasnika da pusti nekog u ‘equity’ biti manja. Iduće godine zato očekujem više promjena u vlasničkim strukturama koje će osloboditi zarobljeni kapital. Raste potreba za dokapitalizacijom tvrtki, što pokazuje da će u dijelu privrede biti promjena u vlasničkoj strukturi.

Babić: – Strani se investitori tuže da je poslovna klima kod nas loša jer nikad ne znaju kad će doći netko iz porezne uprave pregledati knjige, i to ne zato što rade svoj posao, nego samo zato što im nedostaje novca.

Direktor neće o dioničarima – Montmontaža ide putovima naftne i plina. U Saudijskoj Arabiji uskoro očekujemo potpisivanje ugovora, a intenzivno radimo i na tržištima drugih zemalja Bliskog istoka. U fokusu su interesa i zemlje bivšeg SSSR-a na kojima je Montmontaža prije poslovala te sjeverna Afrika i Irak – kaže Antunović.

Na domaćem tržištu tvrtka pak velike nade polože u dvije milijarde kuna vrijedne investicije koje je najavio Janaf kao i u to da će se realizirati Vladinih 30 velikih investicijskih projekata. Gradnja elektrana i poslovi s plinom i naftom područja su na kojima Montmontaža vidi priliku na domaćem tržištu. Jedan od poslova kojima se nada jest gradnja distribucijskih plinovoda između Splita i Zadra. Koncesiju na tom teritoriju dobio je austrijski EVN (Montmontaža, koja već ima 18 koncesijskih područja, odlučila je ne natjecati se za novu koncesiju jer je riječ o kapitalno intenzivnoj djelatnosti i zato što plinski biznis u Hrvatskoj nema jasne dugoročne planove i okvire poslovanja koje je donijela Vlada), a Montmontaža se sada natječe za posao pružanja usluge gradnje distribucijskih plinovoda za tu tvrtku.

I dok je Antunović spremno odgovarao na pitanja o poslovanju kompanije i njezinim planovima, isto se ne može reći za pitanja o Skupštini i odnosima među dioničarima. Njih je pokušavao izbjeći. Na pitanje zašto na Skupštini nisu prihvaćene neke odluke, izmjene i dopune Statuta odgovorio je da su se neki manjinski dioničari tomu usprotivili te je vrlo brzo pokušao prijeći na drugu temu. Pitanja o reviziji vođenja poslovanja društva u razdoblju od 2004. do 2010., za koju su se manjinski dioničari na Skupštini uspjeli izboriti (jako su u manjini, ta je odluka prošla na Skupštini jer je Rohan kao član NO-a u tom razdoblju morao biti isključen iz glasovanja), također je nastojao relativizirati rekavši samo da tvrtka ima redovite revizije i da će se provesti manja izvanredna revizija. Revizija za koju su se dioničari izborili teško može nazvati manjom. Njome se želi ispitati način na koji je Nadzorni odbor prodavao vlastite dionice od 2004. do 2010. Naime, zbog nekoliko odluka Nadzornih odbora Montmontažinih tvrtki otrpje nekoliko godina John Rohan stekao je više od pola dionica Montmontaže d.d. za samo dva milijuna eura. Usporedbe radi, u najbolje vrijeme prije recesije kompanija je na burzi vrijedila 100 milijuna eura!

Najbolji odlaze Bilo bi zanimljivo vidjeti što će revizija utvrditi i na koliko će procijeniti realnu vrijednost dionica u tom trenutku, no hoće li revizija uopće početi raditi, prilično je upitno. Naime, od donošenja te odluke na Skupštini prošlo je već tri mjeseca, a stvari se nisu pomaknule s mrtve točke. Osim toga Skupština je još prije pet godina izglasovala da se o istom slučaju provede izvanredna revizija, ali do nje nikad nije došlo jer je u zapisnik s te Skupštine uneseno pogrešno ime tvrtke koja je trebala provesti reviziju!

Ne treba sumnjati da će se o toj temi voditi još rasprava jer riječ je o upravljanju jednom od vrednijih hrvatskih kompanija koja, suđeći prema dosadašnjem poslovanju, načinu na koji je relativno glatko prošla recesiju te činjenici da se u idućem razdoblju u zemlji očekuju novi energetski projekti, ima svijetlu perspektivu. No pitanje je hoće li se najavljeni projekti realizirati jer u posljednje vrijeme najbolji kadar polako odlazi iz tvrtke.