Čini se da je Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju sasvim jasan: nema naknade plaće ako je osiguranik svjesno prouzročio privremenu nesposobnost za rad. Međutim, pojam ‘svjesno’ može se tumačiti kao namjera, ali i kao nehaj, što omogućava manipulaciju.
Bolovanje se, potpuno sigurno, ubraja u opravdane razloge izostanka s posla. To znači da osiguranik npr. namjerno prouzrokuje svoju bolest ili ozljedu, ne bi imao pravo na naknadu plaće, a posljedično ni izostanak s posla ne bi bio opravdan.
Nažalost, poseban problem postoji zato što brojni hrvatski zakoni, pa tako i Zakon o radu i Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju, prečesto nemaju jasne definicije određenih pojmova, nego se koriste tzv. pravnim standardima, dakle pojmovima koji nemaju jasno određeno značenje, nego im se sadržaj određuje u praksi, ovisno o okolnostima slučaja. To pruža veliku slobodu i kreativnost onomu tko primjenjuje pravo, ali daje i prostor za samovolju, katkad čak šikaniranje.
Poseban je primjer primjena čl. 40. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju prema kojemu nema naknade plaće ako je osiguranik svjesno prouzročio privremenu nesposobnost za rad. Na prvi pogled to se čini jasnim i ne izaziva posebna pitanja ili dvojbe, ali detaljna analiza pokazuje da to baš nije tako jasno. Naime, pojam ‘svjesno’ može se tumačiti samo kao ‘namjerno’ (ali zašto onda nije ta formulacija?) ili tako da se uključi nehaj. Dramatične posljedice nehaja (gubitak prava na naknadu, a posljedično možda i neopravdanost izostanka s posla pa slijedom toga mogući otkaz) navode na zaključak da se mislilo samo na namjeru, ali očito bi mnogo bolje i sretnije rješenje (a bez ikakvih posebnih troškova) bilo da se rabi terminologija osnovnog propisa u hrvatskom pravu za pitanje volje (Zakon o obveznim odnosima), a ne pojam koji se može različito tumačiti.
Odnos između Zakona o radu i Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju odnos je između dvaju propisa iste hijerarhijske razine, zato u slučaju suprotstavljenih odredaba treba primijeniti kriterije ranijeg i kasnijeg zakona i općeg i specijalnog zakona. Načelno, kasniji zakon jači je od ranijeg (lex posterior derogat legi priori), a specijalni od općeg (lex specialis derogat legi generali). I to se ubraja u skupinu pitanja za koja se sve čini jasnim, ali u praksi baš nije uvijek tako. Naime, propisi se mijenjaju, izmjenjuju i dopunjuju, pa nešto što u osnovnom tekstu jest starije (odnosno ranije), kad uzmemo u obzir razne novele, postaje mlade, odnosno kasnije.
