Home / Ostalo / IZLOŽBE

IZLOŽBE

Izložba Ljube Babića u zagrebačkoj Modernoj galeriji organizirana je o 120-godišnjici umjetnikova rođenja. Antologijski izbor djela na reprezentativan način svjedoči o Babiću kao cjelovitoj ličnosti.

Atraktivno, inovativno i nadasve pregledno u zagrebačkoj su Modernoj galeriji s više od dvije stotine slika, crteža, scenografija, plakata i dokumenata predstavljeni život i djelo slikara i povjesničara umjetnosti Ljube Babića (rođen u Jastrebarskom 1890., umro u Zagrebu 1974.). Organizirana o 120-godišnjici rođenja umjetnika koji je zbog širine interesa postao kulturni fenomen naših prostora, organizator i sudionik kulturnoga života prve polovine 20. stoljeća, a ponajviše između dva rata, ta izložba u antologijskom izboru djela posuđenih iz najvažnijih muzejskih i galerijskih ustanova iz cijele Hrvatske na reprezentativan način svjedoči o Babiću kao cjelovitoj ličnosti.

Od posljednje njegove retrospektive prošlo je 35 godina. Babić je, među ostalim, osmislio jedan od stalnih postava Moderne galerije, pa i zato zaslužuje ponovno preispitivanje i vrednovanje.

Kao prvi kustos Moderne galerije (1919.) i autor njezina inauguralnog postava rukom je nacrtao dvorane s rasporedom slika na zidovima, s točnim formatima i detaljnim interijerom. Ti sad izloženi crteži i skice galerijskoga postava umjetnina u palači Vranyczany, gdje je do danas Moderna galerija, dragocjeno su svjedočanstvo autorove perfekcije, shvaćanja kustoskog posla i postavljačke kreativnosti.

Budući da je bio sukreator i zagrebačkoga kazališnog života u njegovu zlatnom dobu, tijekom tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća, pravi su biser izložbe njegove scenografije, posebno konstruktivistička scena za ‘Richarda III.’ ili multifunkcionalna pozornica za predstavu ‘Na tri kralja’ s valjkom i obješenim dekorom koji se mijenjao prema činovima. Podsjetit će nas izložba i na Babića kao vrsnog autora plakata za Proljetni salon, vrste naslovnice Plamena (1919.) i Književne republike.

Prvi je put Ljubo Babić izlagao 1910. kod Ulricha, tada kao dvadesetogodišnji umjetnik, i to s kiparicom Ivom Simonović (sačuvana je njegova studija s kiparičnim likom). Predstavio je niz djela s obilježjima simboličkih i secesijskih elemenata. Kao osobit pogled na izložbi su naglašeni njegovi motivi zastava u nekoliko varijanata: od ‘Crne zastave’ (1919.) preko poznatih ‘Crvenih stjega’ (1919., 1921.) do najveće, ‘Crne zastave’ (1916.) koja visi s oblačnoga neba nad povorkom ljudi. Iako ga na neki način možemo doživjeti kao prekalanog realista, izložba pokazuje i sve ljepote jednog od prvih naših ekspresionista, ali i njegova magičnog realizma koji ga je 30-ih godina odveo prema kolorizmu. Znao je promatrati, birati detalje i kadrove, posebno kad je odlazio u prirodu. ‘Rodni kraj’ (1936.), platno u pastelnim zemljanim tonovima, jedna je od njegovih antologijskih slika.