Home / Biznis i politika / Ne boje se za posao

Ne boje se za posao

Studente čiji identitet ne smije biti otkriven štiti Zakon o azilu, a zaštita im je pružena zbog progona. Jedan od njih napisao je knjigu o teškom političkom stanju svoje domovine. Drugi je kriv zato što je njegov rođak.

Prije dolaska u Zagreb godinu dana bili su smješteni u prihvatilištu u Kutini dok su čekali rješenje, koje je došlo mnogo prije od uobičajenih četiri ili čak pet godina. Prvi od mladića čiju ćemo priču ispričati ima 27 godina i dolazi iz Konga. Njegovo ime ne smije biti otkriveno zbog strogih pravila koja propisuje Zakon o azilu. Iz svoje zemlje progona je zbog toga što je napisao knjigu o političkom stanju u Kongu. Knjiga pod imenom ‘La legende des hommes leopards’ (Legende ljudi leoparda) govori o siromaštvu, neslobodi medija, nepravdi, diktaturi i ratu koji se dogodio 1998. godine. Zatim je napisao i još dvije knjige, od kojih jedna govori o njegovu životu i studiranju u Rusiji.

  • Tri godine proveo sam u Rusiji gdje sam studirao književnost. Bilo je to lijepo razdoblje prije kojeg nisam znao za drukčiji život od onog u Kongu. Tek sam u Rusiji spoznao što je bolji život, ali i u Hrvatskoj mi se sviđa. Ovdje sam nastavio studirati književnost na Filozofskom fakultetu. Ljudi su topliji, volio bih i nakon fakulteta ostati ovdje – kaže. Iz Rusije je protjeran jer su tako odlučile vlasti iz Konga. S njim je na studiju bio njegov rođak, koji je protjeran s njim.

  • Vidite koliko imam ljubavi, zbog njega su me protjerali i još sam uz njega – kroza šalu govori mladić. On također dolazi iz Konga, studira književnost i dijeli život s rođakom. Iako njihova priča možda nekome zvuči tužno, oni to uopće ne gledaju tako. Kako kažu, svoj život ne bi mijenjali.

  • Vi ste dobili sve u životu, niste prošli ‘avanturu’ poput nas, niste bili progani iz vlastite zemlje i roditeljskog doma. Iz toga smo naučili kako se snaći u životu – dodaju.

Njihov dolazak u Hrvatsku bio je slučajan. Tražili su govorno područje slično ruskom jeziku, koji vrlo dobro poznaju. – Mnogi od azilanata ili tražitelja azila ne namjeravaju ostati u Hrvatskoj, za razliku od nas. Vrlo se brzo prilagodavamo, jezik smo gotovo i naučili. Još samo da završimo fakultet i nađemo posao. Ne možemo vjerovati da želimo ostati u zemlji o kojoj, ne tako davno, nismo znali ni da postoji – tvrde.

Prije sedam godina donesen je prvi Zakon o azilu. Činjenica da je samo 18 osoba u šest godina dobilo azil, a za samo devetero njih odobrena je supsidijarna zaštita, govori sve o položaju azilanata u Hrvatskoj. Supsidijarna se zaštita pruža strancu koji ne ispunjava uvjete za azil, ali za kojeg se može procijeniti da se ne može vratiti u svoju zemlju zbog opasnosti od smrtne kazne, mučenja, neljudskog ili ponižavajućeg postupanja. Približavanjem ulaska u Europsku uniju Hrvatska će se zasigurno susretati sa sve većim brojem zahtjeva. Pokazuje to i podatak da se u ožujku prošle godine u prihvatilištu nalazilo 37 osoba, a u lipnju se.

Azilanti imaju pravo na učenje hrvatskog jezika i osiguran smještaj u trajanju od godinu dana, nakon čega trebaju sami pronaći smještaj. Ne treba im dozvola za rad nego se sami brinu da pronađu radno mjesto i školju, kao i ostali hrvatski državljeni. Osim toga imaju pravo na socijalnu pomoć u iznosu od 400 kuna. Dok se u Europi bilježi velik rast tražitelja azila, u Hrvatskoj se u posljednjih godinu dana promijenila situacija. U prvom tromjesečju 2009. bilo je 37 tražitelja azila, a u istom razdoblju 2010. 14 tražitelja. Zbog bolje ekonomske situacije i veće šanse za zapošljavanje većini tražitelja azila krajnji je cilj Europska unija.

Nakon svih godina muke i patnje napokon smo pronašli svoj mir. Uz fakultet i učenje slobodno vrijeme provodimo čitajući knjige i družeći se s prijateljima kojih smo stekli mnogo. Nedostaje nam naša obitelj u Kongu s kojom smo u kontaktu, ali već je vrijeme da i mi stvorimo svoju obitelj – kroza smijeh govore mladići. Unatoč tomu što su i mnogi domaći studenti zabrinuti kako će nakon završetka fakulteta naći posao s obzirom na tešku situaciju na tržištu rada, ta dvojica mladića veoma su optimistični.

  • Još se uvijek ne želimo opterećivati budućnošću jer su pred nama tri godine fakulteta koje želimo kvalitetno iskoristiti. Vjerujemo da ćemo se uspjeti snaći i pronaći posao koji nas ispunjava. Mnogi bi rekli da smo pomalo blesavi jer Hrvati ne mogu doći do radnog mjesta, a kako ćemo mi stranci – priznaju azilanti.

Pozitivan stav koji zauzimaju prema životu, unatoč problemima s kojima su se morali naučiti nositi, za razliku od većine svojih vršnjaka, može se primijetiti u baš svakom pogledu njihova života. Naime, ne samo da se ne brinu kako će se sami snaći u gospodarski ne baš bajnoj Hrvatskoj nego unaprijed razmišljaju kako bi željeli pomoći manje sretnima od sebe. Budući da bi mnogi mogli za njih misliti da su u teškoj situaciji, možda bi ih i začudilo kako se ovi studenti žele uključiti u humanitarni rad i pomagati siromašnim obiteljima i nezbrinutoj djeci.

  • Uvijek smo mislili da je siromaštvo prisutno samo u Africi, ali uvidjeli smo da nije tako. Sami smo mnogo propatili u djetinjstvu zato činom pažnje i tople riječi želimo izmamiti osmijehe na lica – zaključuju.