Da je hrvatski sigurnosni sustav uistinu sustav, onda ovo ne bi bila priča o Tihomiru Purdi, nego o napadu na temelje nacionalne sigurnosti i njezinoj obrani. Zašto? Zato što bi taj sustav morao prepoznati da je Beograd pokrenuo prvu međunarodnu tjeralicu tek nakon što su obavještajne strukture bivše JNA, danas srpske vojske, u suđenjima za Ovčaru u Beogradu, a zatim u Haagu, potpuno izmanipulirale činjenice izvukavši JNA i njezinu obavještajnu strukturu od odgovornosti za zločine u Vukovaru. Uz pljesak hrvatskih pravnih eksperta i nereagiranje sigurnosnog sustava. Zatim bi primijetili da je zahtjev za međunarodnu tjeralicu za doktoricu Bosanac podnesen netom što je Haaški sud pravomoćno donio pravomoćnu presudu za Ovčaru kojom je ekskulpirajuća presuda za Srbiju i JNA ostala netaknuta, a Šljivančaninu je kazna povisena na 17 godina.
Tjeralicu za dr. Bosanac bila je beogradska provokacija za razbudivanje sustava. Ali nije se imalo koga razbuditi. Ako ne prije, a onda barem nakon smanjenja Šljivančaninove kazne u prosincu prošle godine, hrvatski je sigurnosni sustav morao spoznati da je srpski obavještajni sustav gotovo postigao cilj: potpuno je ovladao sudskim procesima za ratne zločine i sudske pravoričke približio svojoj tezi iz 1991.: Hrvatska je započela rat napadom na Jugoslaviju i srpsko stanovništvo u Hrvatskoj. Jedine su mu zapreke prema konačnoj objedi istraga protiv Aleksandra Vasiljevića za zločine u logorima u Srbiji koju vodi osječko Državno odvjetništvo i hrvatska tužba za genocid pred Međunarodnim sudom pravde. Kompetentan sigurnosni sustav nakon toga bi očekivao protuudar. I on se dogodio: Tihomir Purda bio je prvi od trojice vukovarskih branitelja s prve tjeralice koji je prešao granicu. Hrvatski sigurnosni sustav ne samo što protuudar nije predvidio i pokušao ga spriječiti nego mu je trebalo pet dana da poveže što se zapravo dogodilo.
