Ministaraska odgovornost

Zakonska definicija ministara i dužnosnika kao ‘tijela državne uprave’ dovodi do apsurda. Uskraćeni ministar novinaru odgovor, novinar se u drugom stupnju upravnog postupka može žaliti – ministru koji mu je odgovor uskraćio.

Ta zakonska definicija ministara i dužnosnika kao ‘tijela državne uprave’ dovodi do apsurdnih situacija u primjeni niza ostalih zakona, osobito Zakona o upravnom postupku i Zakona o slobodnom pristupu informacijama. Postavi li novinar pitanje ministru a taj mu uskraćuje odgovor, novinar se u drugom stupnju upravnog postupka može žaliti ‘tijelu državne uprave’, odnosno istoj osobi koja mu je odgovor uskraćila! Obveze i prava ministara i dužnosnika uređena su Zakonom o vlasti, subsidiarno i Zakonom o pravima i obvezama saborskih zastupnika, kao i brojnim podzakonskim aktima i uredbama, uglavnom kompliciranom i nedorečenom regulativom pa je teško bilo koga uhvatiti i proglasiti ga zbog nečega konkretno odgovornim.

Prvi Zakon o vlasti Republike Hrvatske usvojen je 1990. godine (NN 41) i mijenjan je pet puta. Drugi i danas formalno vrijedeći Zakon o vlasti usvojen je 1998. godine (NN 101) i dosad se mijenjao četiri puta. Zbog učestalih izmjena i dopuna zakonski je tekst teško razumljiv, odnosno teško ga je primijeniti, osobito ako treba na osnovi toga zakonskog teksta pozvati na odgovornost nekog ministra ili dužnosnika. Iako ministri i dužnosnici formalno nisu u radnom odnosu, osigurani su mirovinski i zdravstveno jednako kao i zaposlenici, naravno, uz dodatak nemalih povlastica (primjerice, prema članku 34. Zakona o vlasti: ‘članovi vlasti po postanku dužnosti imaju pravo na mirovinu prema propisima kojima je uređeno pravo na mirovinu zastupnika u Hrvatskom saboru’). U Zakonu o mirovinskom osiguranju kao jedna od osnova osiguranja predviđeno je i osiguravanje osoba izabranih na državnu funkciju pa su ministri i dužnosnici zbrinuti i prema tom zakonu.

Odnose nakon razrješenja ministara i dužnosnika prema političkim kriterijima najbolje oslikava iskustvo Damira Polančeca koji je kao bivši potpredsjednik Vlade telefonski dogovorio s kadrovnim službenikom u Vladi da će doći po svoju radnu knjižicu.

Kad političarima odnosno ministrima i dužnosnicima zaprijetite ostavke, oni počnu uvjeravati javnost u to da treba donijeti neki novi zakon ‘nakon kojega se više neće moći izbjegavati ostavke’. Moš misli!

Tako je premijerka Jadranka Kosor na sjednici Vlade uvjeravala javnost u nužnost usvajanja Zakona o financijskoj odgovornosti. ‘Poslije donošenja ovog zakona više ništa neće biti isto kao prije’, tvrdila je neuvjerljivo premijerka Kosor, ‘jer zakon podrazumijeva osobnu odgovornost svakog ministra i dužnosnika koji prekorači proračunom odobren iznos novca’. Izrekla je to premijerka Kosor kao da prije donošenja Zakona o fiskalnoj odgovornosti ministri i dužnosnici nisu bili zakonski odgovorni za prekoračenja u trošenju proračunskog novca. A s obzirom na to da su bili formalno ali ne i stvarno odgovorni, nema razloga vjerovati Vladi da će odsad ministri i dužnosnici odjednom poštovati i savjesno primjenjivati nove zakone, ima li se na umu da nisu poštovali ni one stare.

Kad bi, hipotetski govoreći, neki ministar ili dužnosnik, a odnedavno i Ivo Sanader kao bivši premijer ili Damir Polančec, nezadovoljni radno-pravnim statusom nakon razrješenja, htjeli tužiti bivšeg ‘poslodavca’, spor bi trebao rješavati Upravni sud (na tajnoj sjednici tročlanog vijeća bez usmene rasprave), a na drugom stupnju Ustavni sud (poznat po pristranosti sudenja u interesu ‘države’). Za sporove radi naknade štete, bilo protiv ministara ili dužnosnika vlade nadležni su građanski, a ne upravni sudovi.

Ali otkazi premijeru, potpredsjedniku vlade ili ministrima i ostalim državnim dužnosnicima najčešće nemaju svojstvo pravnog (upravnog ili građanskog) akta, nego je riječ o političkim odlukama. A protiv političkih odluka u Hrvatskoj nema ni stvarne ni formalne, a ni sudsko zaštite.

Jedina dosad poznata iznimka u Hrvatskoj ponudi ostavka jest ostavka koju je zbog afere Baxter i Pliva i smrti 23 pacijenta na odjelima za hemodijalizu u bolnicama, tada nadležna ministrica zdravstva Ana Stavljenić-Rukavina sama ponudila ‘iz moralnih razloga’ ne čekajući da ju javnost pozove na njezino podnošenje. I tadašnja je vlada prihvatila tu ostavku na inzistiranje ministrice, premda ministrica osobno u toj aferi nije bila ni zakonski ni politički odgovorna.

Ta je ostavka važna utoliko što se ministri i dužnosnici nakon toga više ne mogu opravdavati da nisu znali za čin ostavke isključivo zbog osjećaja moralne odgovornosti.