Dogovor između britanskoga naftnog diva BP-ja i ruskog Rosnjefta još je jednom ilustrirao svijetu kako kapital nema nacionalnost i koliko su vlasnici kapitala imuni na jeftinu rodljubnu patetiku. Uspored zahvatanja potencijalno najveće utrke u povijesti za sve oskudnijim svjetskim resursima, jedna je zapadnjačka kompanija bez kompleksa dogovorila razmjenu dionica s ruskom, državnom, i osigurala sebi još koju dobru fiskalnu godinu u budućnosti. Prema ugovoru sklopljenom sredinom siječnja, Rosnjeft će dobiti pet posto udjela u BP-u, tako postati najveći pojedinačni dioničar, uzvratiti s 9,5 posto udjela u svojoj kompaniji i dopustiti Britancima združeno kopanje po ruskom Arktiku. Ne, naravno, zato što im treba novac ili zbog altruizma, nego zato što im treba naprednija tehnologija za traženje i eksploataciju i zato što žele jači međunarodni utjecaj.
Iako je riječ o kontroverznom potezu koji je uzburkao duhove, s poslovne strane logika je besprijekorna. BP je suočen s enormnim računom za čišćenje nereda u Meksičkom zaljevu, procijenjenim na 40 milijardi dolara, što nije malo čak ni za kompaniju njihovih financija, a mogućnost pronalaska nafte u slabo istraženim zabitima svijeta vrlo je primamljiva poslovna prilika. Stručnjaci vjeruju kako baš taj dio planeta krije neke od najvećih neistraženih naftnih i plinskih rezervi. Osim toga britanska kompanija samo je nadogradila svoju prisutnost u Rusiji, ionako najveću od svih zapadnih naftnih kompanija.
Karakter dogovora, koji je mnoge iznenadio, u očima predsjednika BP-ja Roberta Dudleyja, nedavno instalirane zamjene za spomenutim skandalom osramoćenog Tonyja Haywarda, povijesni je zbog, kako je rekao, činjenice da je riječ o prvom takvom sporazumu između jedne velike privatne i jedne velike državne naftne kompanije. Velikih izjava nije nedostajalo ni s druge strane. Zamjenik premijera Igor Sečin, arhitekt ideje o razmjeni dionica, usuglasio se s dijagnozom povijesne važnosti objasnivši kako se iz ruske perspektive dogovor čini ‘ključnim, čak povijesnim’. Tako je konkretizirano dogovaranje dugo pet godina i napokon postignut sporazum kakav BP već neko vrijeme neuspješno traži po Rusiji. Iza te kompanije pokušaj je dogovora s Gazpromom iz 2007. i partnerstvo s TNK, skupinom ruskih milijardera, ne pretjerano plodno. Netom potpisani ugovor znači slavodobitni povratak Dudleyja u zemlju iz koje je prije tri godine morao otići nakon što mu je poništena viza zbog malog nesporazuma s dioničarima u zajedničkom pothvatu s TNK, kojim je onda predsjedao. I upravo bi posljednje moglo biti izvor problema za novi pokušaj jačeg proboja u resursima bogatu Rusiju. Oligarsi okupljeni u TNK samo su dan nakon objave vijesti izrazili svoje nezadovoljstvo zbog tog ugovora. Prema njihovu tumačenju pravila postojećeg partnerstva, BP ne može sklapati nova partnerstva po Rusiji samostalno, nego isključivo putem već uspostavljenog pothvata. Stoga su najavili preispitivanje ugovora i moguće daljnje korake. Jednostavnije, osjećaju se kao da ih je izgurao veći igrač. BP se pak nije posebno potresao, izrazili su samo nadu da će se nesporazum riješiti u ‘poslovnom duhu’. I nisu oni jedini zabrinuti tom naglom eksploatacijom.
BP se tim potezom definitivno kocka. Amerikanci su dovoljno izririrani pričom o Meksičkom zaljevu, pa to sigurno neće pomoći, no čini se da su u kompaniji malo računali i zaključili da potencijalni dobici u Rusiji debelo poništavaju potencijalne gubitke u Americi. Na širem planu slika je znatno zanimljivija. Posljednjih godina utrka za ovladavanje svjetskim resursima streljivito se ubrzava i svatko pokušava osigurati pristup što većoj količini različitih ključnih sirovina. Kako sada stvari stojte, u tom natjecanju nema prijateljstava i saveznika, svatko je sâm za sebe.
Amerikance, ipak, vjerojatno ne bi trebala toliko zabrinjavati Rusija, barem što se plina i nafta tiče, jer su se posljednjih godina itekako potrudili osigurati, kako se to kaže, alternativne izvore. Zemlja koja se najviše percipira kao izravan konkurent zapravo je Kina, proteklih godina podmakla u toj utrci. Dok su Amerikanci bili zabavljeni osiguravanjem nafta i plina, dvaju sirovina koje ionako imaju sve kraći rok trajanja. Kina je polako putem svojih državnih kompanija počela osiguravati širok spektar resursa, od nafta i plina preko poljoprivrednog zemljišta do željeza i ugljena.
