Uvjeti ulaska u EU ostat će tajni do kraja pregovora

Dok je javnost zabavljena raspravama o tome hoće li Hrvatska završiti pregovore s Europskom unijom u lipnju ili poslije, informiranje javnosti o promjenama, prilagodbama i preuzetim obvezama, blago rečeno, u drugom je planu. Dapače, nikad i nije bilo u prvom iako bi po svakoj logici upravo tako trebalo biti. Od mjeseca više ili manje nitko osim vladajuće stranke neće imati posebne koristi, ali zato bi javnost ove zemlje, posebice gospodarstvenici koje nova regulativa i preuzete obveze iznimno tangiraju i konkretno koštaju, itekako imala koristi.

Nije samo problem činjenica što se izostankom jasne i definirane komunikacijske strategije s Vlade strane pojedini segmenti društva i ekonomije ne pripremaju na adekvatan i pravodoban način za neizbježne i nekad velike promjene, nego se i od građana očekuje da u vrlo kratkom roku apsolviraju kompleksnu i opsežnu tematiku. Načelni plan, naime, pretpostavlja da bi se referendum o ulasku u EU održao oko mjesec dana nakon potpisivanja pristupnog ugovora, što znači da bi građani imali otprilike toliko vremena informirati se o ukupno 33 poglavlja od kojih je svako jedna enciklopedija i u skladu s time odlučiti kako će glasovati. Prema Vesni Pusić, predsjednici Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s EU, stječe se dojam da Vlada vjeruje kako ne bi trebalo ići u širu kampanju informiranja prije zaključenja pregovora, ali upozorava na nužnost što hitnijeg početka takvih aktivnosti i objašnjava da nema nikakvih prepreka informiranju javnosti i demističiranju cijelog procesa o dosad zaključenih, točnije privremeno zatvorenih, 28 poglavlja.

Pusić je već u sklopu Odbora kojim predsjeda izradila sažetak zatvorenih poglavlja koji bi završetkom pregovora trebao imati najvažnije podatke za svako od 33 poglavlja s naznačenim datumima nastupanja promjena.

Upravo u činjenici da je sadržaj pregovora tajan tijekom pregovaranja, mnoge su države, ne samo Hrvatska, našle izgovor za prešućivanje onih neugodnijih istina i nepovoljnijih rezultata pregovora, ali i za neinformiranje javnosti i gospodarskih subjekata o promjenama koje ih očekuju. Tako je, primjerice, poljski političar Andrzej Lepper predbacivao vladajućima da su namjerno prešutjeli kvote proizvodnje u poljoprivredi zato što nisu bile povoljne. Točno je da pregovaračka stajališta ne bi trebala biti dostupna javnosti dok pregovori traju, za što postoji nekoliko razloga. Jedan od važnijih jest, objašnjava Pusić, izbjegavanje primjene pritiska javnosti dok gledišta nisu usuglašena između države i EU, odnosno dok druga strana nije upoznata sa stajalištima. Tajnjem konkretnog sadržaja štite se pregovaračke pozicije svake zemlje, ali i same Unije, što je do izražaja došlo u oba posljednja proširenja kada je više zemalja pregovaralo istodobno. Mnoge zato za ista područja imaju drukčija rješenja – pregovori su individualan proces. No to ne znači da postoji prepreka obavještavanja javnosti ili ciljanih skupina o ispregovaranim poglavljima koja su privremeno zatvorena.

U Hrvatskoj su vijesti o ispregovaranom sadržaju curile proteklih pet godina na kapaljku i ta se situacija tek nedavno počela mijenjati puževim koracima. Skupine pogođene nekim novim pravilima ili nužnim prilagodbama gotovo su redovito to doznavale ‘u pet do 12’, nekad i pet nakon 12. Naj-recentniji primjer jesu rashladne vitrine za sir i vrhnje na tržnicama. Niz stvari stihijski se usvaja u mahnitoj želji za što skorijim pristupanjem Uniji, samo da bi nakon obavljanja formalnosti bile zaboravljene do krajnjeg trenutka.

Najviše zbog otvorenog pritiska Unije Vlada se posljednjih mjeseci počela ozbiljnije baviti problemom opće neinformiranosti javnosti o pristupanju Hrvatske EU. Alarm je oglasen nakon poraznih rezultata anketa prema kojima velik broj građana ne podupire ulazak u EU. Interes društva prema EU u posljednje vrijeme pada na neke od najnižih razina. Taj angažman, ipak, daleko je od adekvatnog pa je velik dio poduzetnika i građana i dalje slabo upoznat s onime što ih čeka.

Član saborskog Odbora za europske integracije Daniel Mondekar vladajućima najviše zamjera pretjerano fokusiranje na pregovore i datume iako bi se trebali više posvetiti politikama EU. Budući da je članstvo izvjesno, te politike postat će unutarnje politike Hrvatske i zato bi bilo korisnije početi razmišljati o njima jer EU u svojim politikama zapravo u detalje iscrta svoje planove i namjere, u čijim će se okvirima i Hrvatska naći vrlo brzo. Slabo ili nepostojeće informiranje javnosti o konkretnim promjenama stupačem u članstvo nije posebnost Hrvatske, taj se problem javlja u gotovo svim novim članicama u posljednja dva kruga proširenja. Ipak, neke su zemlje bolje, a neke lošije, pristupale tom problemu. Susjedna Slovenija, kao i ostale države, pregovore je držala tajnima, ali Vlada je u pregovore za razliku od zemalja koje su istodobno pregovarale uključila Parlament koji je razmatrao polazišne točke Slovenije, no ne javno. Svi zapisi o tim sjednicama kao i korespondencija tadašnjeg premijera s EU o sporu s Italijom još uvijek su tajni.

Primjer gotovo identičan hrvatskom jest poljski. U toj je zemlji Gallupovo istraživanje dva mjeseca prije ulaska pokazalo kako većina Poljaka nije adekvatno informirana o pitanjima proširenja EU i da ne znaju konkretni sadržaj pregovora. Do-dirnih točaka ima još – razlog tako loših rezultata bila je pretjerana fokusiranost medija na samo dva najvažnija pitanja, poljoprivredu i otvaranje tržišta rada poljskim radnicima. Nadalje, čak je 52 posto Poljaka smatralo kako je Unija u medijima predstavljena previše pozitivno. Umjesto koordinirane i jasno utvrđene akcije informiranja Poljaci su o pregovorima uglavnom doznavali putem curenja podataka zato što rezultati nisu bili poznati do samog završetka procesa. Na kraju su sumnjičave Poljake u koristi članstva uvjerili glumci i druge poznate ličnosti u reklamnoj kampanji, iz čega se stječe dojam da je informiranost očito ionako precijenjena.

Ni u Mađarskoj nije bilo transparentnosti. Vlada je na internetu objavila početna stajališta i konačni ugovor o pristupanju, a ono što se između događalo bilo je tajno. Prije održavanja referenduma objavljena je kratka brošurica s rezultatima pregovora kroz pojedina poglavlja, i to je uglavnom sav trud uložen u informiranje javnosti.

Iz ovih primjera očito je kako se radi o problemu širem od Hrvatske, no to ne znači da bi se iste pogreške trebale ponavljati. Baš suprotno, Vlada bi trebala što prije početi strukturirano i planski informirati građane o tome što mogu očekivati od članstva u EU. Tijekom pregovora već je propuštena prilika ciljanog upozoravanja gospodarstva o potrebnim prilagodbama zbog čega je veliko pitanje koliko će u presudnom trenutku neki doista biti spremni. Bilo bi dobro stoga u sljedećim mjesecima uložiti napor i početi informirati javnost i gospodarstvenike o konkretnim promjenama koje ih očekuju i točnim datumima kako bi barem znali za što točno glasuju na referendumu. A mogu se i samo unajmiti dobri glumci.