‘ČOVJEK KOJI JE SPASIO EUROPU’ U ZKM-u Aktualna pitanja ostala na površini

Treći dio trilogije u kojoj se autor i redatelj Rene Medvešek osvrće na hrvatsku suvremenost i širi društveni kontekst oslonjen je na poznatu radiodramu Antuna Šoljana ‘Čovjek koji je spasio Nizozemsku’. Nakon predstava ‘Vrata do’ i ‘Najbolja juha! Najbolja juha!’ u ZKM-u premijerno je izveden i treći dio trilogije koja progovara o suvremenome hrvatskom društvu te njegovu funkcioniranju unutar šireg društveno-političkog konteksta, autora, glumca i redatelja Renea Medvešeka. Riječ je o predstavi ‘Čovjek koji je spasio Europu’, adaptaciji poznate radiodrame Antuna Šoljana iz 1985. originalnog naziva ‘Čovjek koji je spasio Nizozemsku’, koja je inspirirana nizozemskom legendom o dječaku koji je začepivši rupu na brani svojim prstom spasio grad Haarlem od katastrofalne poplave. U Šoljanovoj drami lik dječaka zamijenjen je likom hrvatskoga gastarbajtera na privremenom radu u Nizozemskoj, čiji hrabri pohvat spasavanja poldera postaje zapravo simbolička platforma za preispitivanje pozicije marginaliziranog pojedinca u današnjem sustavu kompleksnih političkih i ekonomskih međuodnosa, a u Medvešekovoj predstavi ponajprije se fokusirajući na priključivanje Hrvatske Europskoj uniji te na ulogu medija.

Glavni lik Mate, kojeg u predstavi tumači Goran Bogdan, posve se slučajno nađe sâm pred kobnim nasipom (na krivom mjestu u krivo vrijeme) i neočekivano postaje heroj, odnosno medijski spektakl u svojoj doživljajnoj, a bizarna atrakcija stranim turistima. Može li Mate prstom držati nasip pod kontrolom, možda je jedno od najrelevantnijih pitanja koje Medvešek postavlja ili kako sama predstava kaže: ‘Mate ne spašava samo nizozemske poldere nego i foldere europskog future programa’. Stoga se tijekom izvedbe na trenutke dotiče i pitanja integracije, multikulturalizma, mehanizama moći itd. Kad je riječ o strukturi, predstava je organizirana po sustavu ‘red vijesti, red pjesme’, kao kolažna TV reportaža.

Osim Matinih solilokvija publika može čuti skladbe u izvedbi svima već poznatog etnobenda Cinkuši od ‘Grad se beli’, ‘Kome bi šumilo’ do onih koje su napisane za potrebe predstave (…tu rupu on ne da, o njemu ovisi Europa sva…), a u formi predstava s cinizmom koketira s domaćim programima poput dugovječne emisije ‘Lijepo našom’. No unatoč ciničnom stavu tijekom cijele izvedbe i dinamičnoj strukturi kojoj ne nedostaje šarma, najveći poraz predstava doživljava upravo u govoru o aktualnim političkim pitanjima – ona ostaju na površinskoj razini dijagnosticiranja svima već poznatog i šarenog kolaža problema s kojima se Europa danas nosi. Pojedinac željan djelovanja sveden je, i to u teološkom smislu, na žrtvu. Ili kako sam Mate već pred sam kraj jednostavno zaključi: ‘Europa – to su tisuće rupa, to su rupe na sve strane.’