OBVEZNICE EU

Si laju, karavane prolaze, vjerojatno je najtočniji, u svakom slučaju najsljednji, opis rasprava u Europskoj uniji, odnosno eurozoni, i onoga što se događa u praksi. Njemačka, najjača ekonomija Europe na vrhuncu svoje poslijeratne moći, uz pomoć tiših saveznika vodi ljutu bitku s drugim državama oko sljedećih poteza kojima bi se trebalo po n-ti put pokušati odobrovljiti financijska tržišta dosad posve neuvjerena u do-sadašnje poteze lidera EU. Unatoč zvučnim garancijama ‘branjenja eura svim sredstvima’ i osnivanju ad hoc Fonda za financijsku stabilnost (EFSF), u međuvremenu pretvorenom u trajni mehanizam, investitori odbijaju prezaduženim perifernim članicama monetarne unije omogućiti jeftinije zaduživanje, a dva najspominjanija rješenja Njemačka je dosad odlučno odbijala. Naglasak na dosad. S novom godinom izgleda pušu blazi vjetrovi iz Berlina, čini se malo otvorenijeg za razgovor o povećanju kapaciteta EFSF-a, ali i za izdavanje zajedničke obveznice eurozone, ideje u optjecaju već nekoliko godina. Dok su mačevi oko prve teme i dalje ukršteni, iako se pod rastućim pritiskom u Uniji i financijskim tržištima čini sve izglednijim tko će pobijediti, napravljen je još jedan važan korak prema guranju druge svetogrdne ideje. Fond koji mnogi u budućnosti vide kao mehanizam s mnogo opsežnijim ovlastima i instrumentima od trenutačnih izdaja je prvu obveznicu uz rekordan interes ulagača.

Narudžbe za ono što neki vide uvodom u zajedničku obveznicu planule su prema iskazima svjedoka u razmaku od 15-ak minuta. Ponuđeno je gotovo 50 milijardi eura, no obveznica je ograničena na maksimum od pet, koliko je uspješno prikupila, uz trošak znatno niži od onog u prijašnjem pokušaju umirivanja tržišta obveznicama EU. Suptilna je sugestija tržišta da očekuje povećanje Fonda, ali i da se priželjkuje zajednička obveznica. Na oba pitanja Njemačka i dalje formalno odgovara ‘nein’, no vidljivo je lagano popuštanje, više glede prvog pitanja. Njemačko opiranje u oba slučaja slijedi istu, jednostavnu logiku prema kojoj ih to košta. Za Fond već sad jamče sa 120 milijardi eura, 30 posto, a u slučaju zajedničke obveznice Njemačka i druge fiskalno odgovorne zemlje s najboljim AAA kreditnim rejtingom morale bi primiti metak za momčad, odnosno prihvatiti skuplje zaduživanje u ime jeftinijeg zaduživanja svojih perifernih kolega. Kapacitet Fonda trenutačno je 440-ak milijardi eura (uz 250 milijardi iz Međunarodnog montarnog fonda), s realnom snagom posuđivanja od 250 milijardi eura (na koliko ga ograničuju jamstva), ali investitori nisu uvjereni u njegovu dovoljnost, što je rezultiralo poduljom raspravom koja je još u tijeku u Uniji o povećanju njegove financijske snage. Donedavno vrlo tvrd stav mahom sjevernih članica predvođenih Njemačkom pomalo se smekšao proteklih tjedana, najviše pod pritiskom luksemburskog premijera Jean-Claudea Junckera potpomognutog predsjednikom Europske komisije Josém Manuelom Barrosom. Konkretnije odluke, prema iskazima dvaju ‘neprijatelja’ Junckera i Wolfganga Schäublea, njemačkog ministra financija, neće biti prije ožujka kada se planiraju definirati uvjeti pod kojima će djelovati trajni fond za krizne situacije. Barroso pak želi stvari požuriti do početka veljače i samita EU.

Razlika između obveznice EFSF-a i zajedničke obveznice sastoji se u činjenici da prvu izdaje fond sastavljen pod okriljem zemalja članica, a u drugom bi slučaju bila riječ o jedinstvenoj obveznici iz koje bi izravno stajalo 17 članica monetarne unije. Budući da za Fond ponovno jamče zemlje članice eurozone u proporciji s kapitalom položenim u Europskoj središnjoj banci, razlika je u neizravnom (garancijama), odnosno izravnom zaduživanju i izloženosti gubicima. Tim potezom EFSF zapravo od ECB-a preuzima operacije prodaje obveznica u ime spašavanja posmrtnih članica, ulogu koju je ECB nerado obnašao.

Među idejama na stolu je i uporaba fonda za izravne posude prezaduženim zemljama kako bi one otkupile svoje obveznice. Cilj ove kombinacije bilo bi restrukturiranje duga i njegovo smanjenje jednostavnom matematičkom. S gotovinom iz Fonda države poput Grčke, recimo, mogle bi otkupiti svoj dug sa znatnim diskontom, i do 30-ak posto, s obzirom na to da njihovi dugovi vrijede manje sad nego u trenutku kupnje. Naravno, za one investitore voljne prihvatiti takvu ponudu. Problem u toj varijanti jesu upravo ti vlasnici duga, poput ECB-a i drugih europskih banaka iznimno nevoljnih prihvatiti gubitak novca. Treba imati u vidu i malu stvar zvanu zakon ponude i potražnje – s porastom potražnje porasla bi i vrijednost obveznica. Analitičari u RBS-u procijenili su kako bi kupni efekt na primjeru Grčke bio samo tripotstotno smanjenje duga, sa 158 na 153 posto BDP-a. Ima još. Prihvaćanje zamisli o otkupu vlastitog duga EFSF-ovim novcem vraća na početak priče i nužnost njegova povećanja. To pak znači proceduru po nacionalnim parlamentima, nikad brzu, i ograničen efekt.

Nakon dva mjeseca prepucavanja situacija se pomalo kristalizira ako nijedno rješenje nije dogovoreno. Brzini konačnog dogovora o izgledu budućeg fonda za spašavanje odmaže neočekivano smirivanje uvjeta na financijskim tržištima vidljivo u uspješnoj prodaji portugalskih, španjolskih i talijanskih obveznica početkom mjeseca, te sada i iznenađujuće dobro prihvaćenoj obveznici zajedničkog fonda. Analitičari tvrde kako nije pametno previše se opustiti pod utjecajem ovih dobrovijesti jer će svako rastezanje i neodlučnost ubrzano ponovno biti kažnjeni neprijateljskom reakcijom investitora i tržišta u cjelini. Ova ‘stanka’ u ratu eurozone s tržištem svojevrsni je znak dobre volje potonjeg na račun malo fleksibilnijeg dojma koji su političari posljednjih tjedana ostavili u izjavama. Prevedeno, jedno od ovih dva pitanja morat će se pozitivno razriješiti ili je povratak u nesigurne vode zajamčen. Ili će se povećati količina sredstava u Fondu ili će započeti kreiranje zajedničke obveznice. Prvo je zasad vjerojatnije, a možda beg ne bude cijena pa počasti i drugim.