SABAH IV

I dok je veći dio svijeta u mukama čupanja iz krize, ove godine mali Kuvajt slavi 50 godina nezavisnosti, 20 od rata s Irakom i pet godina vlasti aktualnog emira. On pak časti milijun i nešto sitno Kuvajćana s 3.500 dolara na računu te besplatnom hranom tijekom sljedećih 14 mjeseci. Za državnu blagajnu to je sitnica, a to i nisu jedine povlastice Kuvajćana.

D a je kojim slučajem Karl Marx živio u nekom kasnijem povijesnom razdoblju, i doživio uspon nafte na listi najpoželjnejših i najvrednijih svjetskih resursa, njegove bi knjige možda izgledale drugačije. Umjesto predlaganja utopije, čovjek bi jednostavno mogao prstom pokazati na, evo recimo, Kuvajt i emira šeika Sabaha IV. al-Ahmada al-Jabera al-Sabaha i reći: ‘To nekako tako izgleda’. Problem je jedino u tome što je rok trajanja ograničen količinom nafte (oko deset posto poznatih svjetskih izvora, pete najveće zalihe). Velikodušni je vladar jedne majušne ali svijetu iznimno važne države odlučio u čast triju različitih godišnjica naguranih baš u ovu, za sunarodnjake očito prokleto dobru godinu, počastiti svoje građane. A kad emir časti na snazi je drugačiji standard poimanja čašćenja.

Dok siroti Hrvati grcaju u dugovima, dijele keks na tri dijela za svaki obrok u danu, skupljaju za skijanje sljedeće godine, zbrajaju račune za plin i struju moleći se bogu da zima bude topla, traže posao i nadaju se nekakvoj plaći, i dok cijeli Zapad ima ozbiljnih teškoća sa svojim krhkim ekonomijicama, Sabah je odlučio u čast 50. godišnjice nezavisnosti, 20. godišnjice oslobođenja od Iraka i pete godišnjice svog dolaska na vlast (zgodno kako je i sebe ubacio u te velike datume), svakom građaninu Zemlje Sunca darovati tisuću kuvajtskih dinara (3.500 dolara) jednokratno i osnovne prehrambene namirnice (poput riže, jaja, mlijeka…) tijekom sljedećih 14 mjeseci, točnije do posljednjeg dana ožujka 2012. Nije Kuvajt Shangri-La samo za godišnjice, sretnici rođeni u toj zemlji vjerojatno nisu pali sa stolca kad su čuli ovu vijest jer su ionako naviknuli na lagodan život. Osim što su ovakve darice dobivali i prije, žive u državi s jednim od najboljih sustava socijalne zaštite, prema načelu od kolijevke do groba, koji im osigurava bogate državne subvencije na većinu državnih usluga i gorivo, a da uz to i ne plaćaju porez na dohodak.

Ne treba se, doduše, brinuti za stanje državnih financija zbog darežljive geste, jer Kuvajćana obuhvaćenih ovim programom darivanja tek je 1,12 milijuna i poklon-bon za svakoga od njih trebao bi državnu kasicu ukupno stajati zanemarivih četiri milijarde dolara, što je njima ravno malo većem računu u restoranu većini ljudi na svijetu. U blagajni teškoj oko 300 milijardi dolara, ovaj iznos je kao curenje vode u starim cijevima ili gubitak struje u HEP-ovim dalekovodima. Peti najveći proizvođač iz najpoznatijega svjetskog kartela OPEC bilježi proračunski suficit već 11 godina zaredom u ukupnoj vrijednosti od 140 milijardi dolara i nema razloga, kažu poznavatelji kuvačkih prilika, da tako ne bude i ove godine, pogotovo s obzirom na to da cijene nafte ponovno rastu. Suficit u devet mjeseci ove fiskalne godine iznosio je 25 milijardi dolara, dovoljno da s još jednim riječima cijeli hrvatski dug i da im još ostane ponešto za podijeliti prijateljima.

Iako široke ruke, emir nije u svojoj velikodušnosti nesmotren i neselektivan. Ova ekskluzivna ponuda upravo je to – ekskluzivna. Pravo na Sahahov izraz ljubavi imat će samo ‘fetivi’ Kuvačani i oni koji se u tom kapacitetu rode do početka veljače. Gastarbajteri, njih dobroih 2,4 milijuna, moći će tek sa suzom u oku gledati svoje domačine kako se prežderavaju besplatnom hranom i kupuju klinčima novi smartphone, objašnjavajući im da na tome mogu zahvaliti dragom vodi dedi Sahahu.

Kako za sve ostale poslove imaju uvoznu radnu snagu, Kuvačani se mogu u svojoj utopiji mahom posvetiti obavljanju poslova u državnom portfelju, dakle izravno se brinuti o svom društvu blagostanja. Oko 80 posto ukupne kuvačke radne snage, ravne približno broju nezaposlenih u Hrvatskoj, njih 360 tisuća, radi za državu. Štos s hranom nije uopće trivijalan, rastuće cijene hrane postaju sve nezgodniji problem u svijetu, pogotovo u maloj zaljevskoj zemlji u kojoj je cijena hrane u proteklim 20 mjesecima porasla 12,3 posto u kombinaciji s rekordnom inflacijom od 5,9 posto. I nedavni nemiri u regiji pripisuju se podivljajim cijenama hrane, zbog čega ih je Alžir snizio, Libija ukinula carine i poreze na osnovne prehrambene namirnice, a Maroko pojačao subvencije kako bi stabilizirao cijene žita.

Darežljivi emir četvrti je sin šeika Ahmad al-Jaber al-Sabaha, počasni građanin Tirane i trenutačni šef vladajuće al-Sabah obitelji, a na dužnost je, odaje podatak o petogodišnjici vlasti, inauguriran 29. siječnja 2006. Osnovno obrazovanje dobio je u lokalnoj Al Mubarakya školi, ali je nakon toga o svijetu učio kod kuće s tutorima. Prije nego što je naslijedio Saada al-Abudlaha, bio je premijer Kuvajta od 2003. i jedan od najdugovječnijih ministara vanjskih poslova u povijesti, obnašajući tu dužnost čak 40 godina, još od 1963. To ekstenzivno međunarodno iskustvo omogućilo mu je vrlo dobre kontakte diljem svijeta, ublažavanje odnosa s Iranom i važnu ulogu u nagovaranju Amerikanaca na intervenciji protiv Iraka 1990. Doduše, nije ih trebalo mnogo navlačiti za rukav. Da bogatstvo ne može kupiti zdravlje, dokazuje nemali broj smrti u obitelji. Sam Sabah je udovac od 1990., izgubio je i dvoje od ukupno četvero djece, kćer Salwu zbog raka dojke i sina Ahmeda u prometnoj nesreći.

Usprkos cjeloživotnoj službi na visokim pozicijama, njegov dolazak na onu najpoželjniju nije prošao bez kontroverzija. Smrću šeika Jabera, šeik Saad bio je zakonski prijestolonasljednik, no iz ne sašivim razjašnjenih razloga nije bio u mogućnosti izgovoriti vrlo komplikiranu prisegu pred Parlamentom. Prema nagađanjima uzrok je tome bila Alzheimerova ili neka druga teška bolest, iako nikad nije utvrđeno točno zašto Saad nije bio u stanju položiti zakletvu. Konsenzus je bio da ne može govoriti, koji god razlog bio, pa je u obitelji izbila borba za vlast u kojoj je, kako danas znamo, pobijedio al-Sabah, nakon što je Saad ab-dicirao zbog bolesti potkraj siječnja 2006. Njegova pobjeda mnoge nije čudila zato što se znalo da je niz godina bio vladar u sjeni, ali je zabrinjavalo to što ni on, sa svojih 77 godina i ugrađenim pacemakerom, nije u cvijetu mladosti i naponu snage.

Nije to jedino političko natezanje, bliskoistočni dvorovi još posjeđuju onu makijavelsku crtu davnih vremena, što je logično s obzirom na to da imaju i realnu moć, za razliku od onih europskih. Tako je dvije godine poslije došlo do novog naguravanja snaga što je okončano emirovim raspuštanjem Parlamenta u ožujku 2008. i raspisivanjem izbora, nakon što je Vlada dala ostavku.

S druge strane al-Sabah je tijekom svoje vladavine povukao niz reformatorskih poteza. Pod njegovim je budnim okom ukinut zakon protiv javnog okupljanja, donesen zakon kojim se omogućuje veći broj licencija za privatne novine i televizije, imenovana je prva žena u Vladu, suzbijeni su islami- stički ekstremisti, uvedena vjerska tolerancija u školski program i donesen jedan od najlibe- ralnijih medijskih zakona u arapskom svijetu. Dio o labavljenju u sektoru medijskih sloboda ne iznenađuje – zašto bi itko kritizirao ili protestirao protiv tipa koji ti šalje 3.500 dolara i daruje besplatnu hranu, uz jeftini benzin i neplaćanje poreza? Ipak, za svaki slučaj, ako se pojavi baš netko običan, emira je zakonom zabranjeno kritizirati i on je, poput monarha i vrhovnog svećenika, nedodirljiv. Ovlasti idu toliko daleko da čovjek jednostavno može raspustiti Parlament i preuzeti stopostotnu vlast, iako se to čini posve nepotrebnim.

Za svoju demokratičnost i otvorenost promjenama ishodio je povećanje godišnje naknade kraljevskoj obitelji s 25 na 188 milijuna dolara. U privatnom životu riječ je o povučenu čovjeku i pasioniranu ribiču i lovcu. Podaci kažu da često ide u Oman na pecanje, gdje posjeđuje otočić, a prije je znao navratiti u Somaliju na lov, no otkad tamo nije najsigurnije, prekinuo je tu praksu. Somalci su vjerojatno tužni zbog toga, lokalni ljudi, naime, kažu da je ostavljao fenomenalne napojnice.

Izvor toga bezobraznog bogatstva, crno zlato, nađen je na njihovu teritoriju 30-ih godina prošlog stoljeća, dok je zemlja još debelo pripadala Britanskom Carstvu. Preciznije, bila je pod njegovim protektoratom, ali samostalna i sve ostalo. Vlasnici petih najvećih zaliha naftne primjer su nacije ovisne o samo jednom izvoru zarade, koji iznosi oko 95 posto izvoza i isto toliko prihoda. Kako je riječ o tako poželjnom resursu, to je dovoljno da budu jedna od najbogatijih zemalja na svijetu, s BDP-om per capita od 50-ak tisuća dolara i procijenjenim rastom od 3,2 posto prošle godine. Za razliku od nekih svojih susjeda, Kuvajt ima nešto ležerniji pristup vlastitoj budućnosti i prema svemu sudeći uopće ga ne zabrinjava činjenica da će ta krava muzara presušiti, u kojem će se slučaju, ne nađe li se neki alternativni izvor zarade, zemlja preko noći vratiti u srednji vijek.

Neke druge ekonomije praktički i nema, a analize sugeriraju da je riječ o zemlju uglavnom nezainteresiranoj za diverzificiranje ekonomije i prilagodbu uvjetima koji bi mogli nastupiti nakon što naftne ponestane. Život je dobar u Kuvajtu, nema sumnje, no njihova sporost u pripremanju za one ne tako dobre dane kada će trebati, poput svih ostalih, muku mučiti s ekonomijom, mogla bi ih stajati vrlo brzoga gubitka prosperiteta jednom kada izvori presuše, a nema sumnje da hoće. Čak je pomalo i čudno da se nisu ugledali na svoje susjede s ništa slabijim financijama koji već godinama pokušavaju, s više ili manje uspjeha, pripremiti svoje ekonomije za sudnji dan.

Dok taj dan ne dođe, pak, čovjek rođen u Kuvajtu zaštićena je vrsta s perspektivom vrlo lagodnog života lišenog stresa i nepotrebnog uzruavanja. U takvim uvjetima uopće ne iznenađuje manjak relevantnog ekstremizma, subverzivnosti ili neke posebne političke aktivnosti među masama. Valja uživati dok traje…